Nautika opšta... > Iskustva sa vode

Brod od papira (priče iz knjige)

(1/25) > >>

calypso2:
Poštovane kolege, evo jedne priče  114 (nadam se da će vam se dopasti)

      BATINA PLOVIDBA
„Hej, kume Bato!“
„Zdravo kume, otkud ti ovde?“, obradova se Bata ovom slučajnom susretu.
„Evo u prolazu, nema parkinga pa sam stao malo dalje, a idem da kupim neku opremu za pecanje. Znaš da  gore ima odlična prodavnica pribora. Nego, šta ti radiš ovde,  jesi li dobro?“
„Ma odlično sam, baš sam bio kod lekara u  dispanzeru, išao sam da zaključim bolovanje!“, reče Bata.
„Znači dobro si sada, ne kašlješ onoliko?“,  upita kum stavivši Bati ruku na rame kao da ga grli.
„Ma, kašljucam pomalo, ali ništa strašno. Vidi, moram da ti kažem, čitao sam na interenetu koliko je čovek u stanju da sam sebe razboli, to ti se zove psihosomatski! Razboliš sam sebe burazeru, a da ti nije ustvari ništa! Jebo te, idem po lekarima, snimaju me rendgenom, vade krv i svi me nešto čudno i sažaljivo gledaju! A o analizana i rezultatima ni da beknu, valjda je i njima neprijatno da mi kažu da mi nije ništa.
Tako da sam ti ja sve to oko moje bolesti i izlečenja shvatio sam ! I eto!
Saznao sam za to `psihosomatski`  preko intereneta pre nekoliko dana, ali sinoć odlučim da mi nije ništa i dođem jutros da zaključim bolovanje.“
„I šta ti kaže doktor na to?“, zabrinuto upita kum.
„Ništa, dao mi je doznake i gleda belo. Hteo je još nešto da razgovara sa mnom, ali ja sam ga kategorički prekinuo ’zdrav sam doktore i tačka’! Ni njemu nije bilo jasno otkud to u meni, a ja mu kažem da sam odlučio da sam zdrav i da od danas mnoge stvari u životu menjam. Nema više bežanja iz stvarnosti u umišljenu bolest, nego u koštac sa životom, burazeru i samo pičim  napred!“
„Bogami kume, velike i lepe promene kod tebe. Nego ajmo na kafu negde, da ne pičamo ovako na ulici.“
„Nemoj molim te, moram do firme da odnesem doznake. Ajde čujemo se kasnije, pa se gledamo, važi kume, ne ljutiš se?“
„Ih kume moj dobri, sve važi, javi se posle posla da se vidimo...“, reče kum zagrlivši čvrsto Batu.
„Šta ti je, što plačeš?“, upita Bata kuma, zatečen čudnom situacijom.
„Ništa, izvini,  nešto sam se raznežio, čujemo se kasnije.“, reče kum okrenuvši se...
„Idi bre, svašta kume, raznežio se ko curica.“ reče Bata. „Moraću i tebe da naučim neke stvari u novom životu!“
Bata je ušao u svoju kancelariju koja se nalazila iznad garaže i radionice za  održavanje i popravku vozila, nekada najveće državne turističke agencije, koja je u okviru svog poslovanja posedovala i rent a car vozila.
Bata je radio u toj firmi preko trideset godina, a kao šef pogona opreme i voznog parka, video je i ispratio mnoge rukovodeće i vlasničke  garniture. Prvo državne i partijske, rodbinske a potom i novokonponovane tendersko-tajkunske.
„Društvo, doneo sam flašu pića da častim, pošto nisam  video svoje drugare s posla mesec dana!“,  uzviknu Bata još s vrata kancelarije, podižući flašu u vis.
„Ooo, koga to vidimo!“,  rekoše skoro uglas kolege.
„Evo da se malo počastite, znam da je zabranjeno piće, ali ipak sam ja ovde još uvek neki šef!“, reče Bata onako s osmehom.
Seli su svi za njegov veliki radni sto.
„Bato“, reče kolega, “znam da ne piješ, ali da te pitam hoćeš li i ti jedan vinjak?“
„Ko ne pije? Naravno da hoću, pa nisam bolestan!?“, našali se Bata.
„Opa bato, šta će to da bude!? Pa ti nisi pio ni za Novu Godinu!“
„E pa krajnje je vreme da počnem!“, reče Bata, našta svi počeše gromoglasno da se smeju.
„Dobro si se setio ’pod mladost’ da počinješ!“
„Nego Bato, da ne kvarim, ali tražio te je direktor. I to više puta. Mi kažemo da si na bolovanju, a on kada to čuje - samo nešto promrmlja i prekine vezu.“
„Ništa ne brini, idem ja do njega, samo da popijemo još po jednu, pa svi na posao!“
Bata ispi drugu čašu vinjaka „na dušak“.
 „E pa da se ide. Ajde, ljudi, vidimo se i da se pozdravimo!“
„Hahaha tebe baš uhvatilo, vidi se da ne piješ! Pa šta se pozdravljaš ’koji moj’, pa vraćaš se ovamo za pola sata!“, reče kolega.
„Mislim da ne!“, odgovori Bata.
„Druže direktore, stigao je Bata iz Opreme.“, najavi ga sekretarica telefonom.
„Neka uđe!“
„Pa gde si ti Bato čoveče?“, upita drugarski direktor šireći ruke.
„Znate, bio sam malo duže na bolovanju, ali snađete se vi i bez mene.“, reče Bata.
„Ma snađemo se mi,  kada je sve po planu, ali da vidiš kada je stani-pani, ne znaju gde im je glava, ma opšti haos!
Nego, ti znaš koliko ja tebe cenim i kao čoveka i kao stručnjaka, tvoje iskustvo je ogromno, ti si ovde od osnivanja, ali Bato ja ne znam dokle može ovako! Malo-malo pa si na bolovanju. Više ne znam da li i kada uopšte,  mogu da računam na tebe!?“
„Pa direktore, baš sam zbog toga došao. Zaključio sam bolovanje i više na isto ne idem! To mi je sve bilo psihosomatski, ustvari, da bi lakše shvatili - umislio sam da sam bolestan!“
„Čekaj Bato, a kašljanje, a one mrlje na pljućima, pa rendgen...“
„To je direktore posledica nezadovoljstva životom i poslom,  neka vrsta bega od stvarnosti i predaja. Telo samo sebe razboli! Kao kada vam iskoči osigurač u kući!
Pa pošto sam ozdravio i ne pada mi na pamet da mi sve to postane hronično u glavi, da mi stalno ispadaju osigurači, primite moj momentalni otkaz!“, reče Bata kao da ga sve ovo zabavlja.
„Čekaj bre Bato, kako to misliš? Kako da ti nađem zamenu? Niko ne zna tvoj posao da radi kao ti. 
Bato, ma gde se daje otkaz u tim godinama!?  I od čega ćeš da živiš čoveče ?“ upita direktor, kao poslednji adut da ga zadrži u firmi.
„Od onoga što mi je ceo život bio san! Održavaću i popravljaću brodove i motore na Savi. Sami ste rekli da posao znam, pa ako valjam vama ovde, valjaću i drugima na reci!  A baš sada idem na Savu, znate i ja imam  jedan brodić s kabinom, koji sam dosta zapustio. Idem prvo da sredim sebe, pa brod, a onda i sve ostale brodove koji dođu na popravku i servis.
Zbogom direktore i nemojte nešto zameriti!“, reče Bata uz pozdrav podignutom rukom.
Stigao je u marinu, koja se nalazila predivnom savskom rukavcu u obliku  jezerceta. Imao je osećaj da je daleko od grada, potpuno izolovan i srećan.
Sava se zelenila u pastelnim nijansama i kao da nikada nije bila toliko bistra.  Krošnje drveća su se obukle  u najlepše boje jeseni, a nisko popodnevno sunce  grejalo je taman koliko čoveku prija toplote i svetlosti.
Bati se učini za trenutak kao da sanja.
Ispunio je svoj životni san!
Ogroman teret  pao je s njegovog srca. Osećao se odlično, kao nikada do tada!
„Ovo je raj!“, reče sam sebi i ote mu se iz grudi  duboki uzdah spokojstva.
Ušao je u svoj brod, skinuo tendu i otvorio prozore da se proluftira. Dugo ga nije bilo na reci. Potom je oprao sto i klupu na krmi i seo na nju. Zapalio je cigaru posle dvadeset godina, povukavši duboki dim, od koga mu se malo zavrtelo u glavi, isto kao kada je kao klinac prvi put krišom zapalio ukradenu cigaretu iz očeve tabakere.
„Začudo nemam ni malo straha ni dvoumljenja za ovo što sam uradio i radim!?“, pomisli. „Znači konačno radim nešto ispravno i radim samo za sebe. Radim ono što volim!“
To treba da se zalije! Ali kako odavno nije uopšte pio, na brodu  nije imao ni jedno piće.
„Ejjj Mašo!“ javi se Bata komšiji dva broda od njega. „Koliko čujem, ti uvek imaš nekog dobrog vina na brodu.“
„Imam naravno, ajde dođi na jedno.“ pozva ga komšija.
„Ja bih te zamolio da mi daš dve flaše, ja ću ti ih platiti odmah ili kupiti  sutra druge, a nemoj da se naljutiš ako sedim malo sam na brodu, baš mi se nešto uživa u tišini reke.“
„Ma kakvo plaćanje i vraćanje, samo uživaj komšo , barem vina imamo.“ , odmahnu komšija rukom i donese mu jednu flašu od dve litre domaćeg „ Rajnskog rizlinga“.
„Ako treba nešto da ti se pogleda na brodu samo reci , a za ovo vino imaš „ruke“ za servis besplatno, ti samo kupi ulje i filtere! Od danas servisiram motore i održavam brodove!“ reče Bata komšiji.
„E pa super, odavno nam fali  ovde jedan dobar majstor!“ uzvrati komšija.
Sunce je padalo sve niže, a s njim i veče. Bata je sedeo na brodu zagledan u reku, a flaša vina  je bila gotovo prazna.
„O Bože, kako mi je lepo, pa zar sam sve ovo vreme propuštao ovako nešto!?
Zar sam tolike godine protraćio zatvoren u kancelariji i servisu? U stanu na Novom Beogradu? U onom golubarniku?
Ali od danas ću biti svaki dan ovde! Pa krene malo servis, pa razne ugradnje opreme, pa konzervacije motora za zimu...ma polako, nikada nije kasno da se počne sve ispočetka! Dođem lepo ujutru, popijem kaficu, rakijicu, možda zabacim i štapove za pecanje, pa polako radim oko nekog motora. Nema gazde, nema radnog vremena! Mogu da radim u koje hoću doba dana ! Koliko radim - toliko zaradim i kvit! Svoj čovek!“
Popio je svo vino iz flaše.
„Mašoooo!“,  dozivao je Bata  komšiju  kako bi mu tražio još vina, ali je on izgleda već otišao kući.
Ohrabren vinom, ušao je u komšijin brod i sam uzeo novu bocu, uz glasno obećanje da će istu obavezno vratiti već sutradan, kao da komšija može da ga čuje.
Taman kada se bližio kraju druge boce zazvoni mu mobilni telefon.
„Pa gde si ti čoveče ceo dan, imaš li ti kuću?“, upita ga žena.
„Imam naravno, pa i sad sam u svojoj drugoj kući ženo, na našem brodu, onom koga smo toliko nekada voleli! I da znaš samo kako je lepo!
Kako je Sava zelenkasta, pa boje lišća, a nije ni hladno..“, natucao je Bata petljajući jezikom.
„Pa ti si pijan! O majko moja samo mi je to još falilo, da počneš da piješ!
Nego zašto si pio, jesi li razgovarao s kumom, jeli ti  rekao?“, upita neodređeno žena Batu s nekom vrstom zebnje.
„O čemu je to trebalo da razgovaram s kumom? Šta je to trebalo tako važno da mi kaže?“
„Ništa, ako ti nije rekao onda nema veze! Kada se budeš vraćao obavezno uzmi taksi, nemoj da voziš ili da ideš prevozom, molim te. Pare nisu važne...ma ništa mi nije važno sem tebe!“; reče bolećivo žena i poče da plače.
„Šta ti je ženo, ko da si ti pila?“, reče Bata. “I kum se danas rasplakao! Koji vam je bre? Kao deca ste! Spavaću na brodu pa se vidimo sutra!“
Bata je ispio poslednju preostalu čašu vina i ugasio cigaretu.
Ušao je u kabinu, legao u krevet, okrenuo se na stranu i zadovoljno se smešeći  – umro...
„Halo, kume jesi li mu rekao danas?“,  upita žena  preko telefona.
„Nisam, nije bilo prilike!“, odgovori kum.
„Kako nije bilo, pa obećao si, čekao si ga ispred dispanzera da mu kažeš!“
„Kako da mu to kažem kada ga nikada nisam video onako srećnog!? Kako da mu kažem da mu je doktor dao još najduže tri meseca života!? Kako?“
„Dobro kume, hvala ti, ja ću to sama, sada ću ga pozvati i reći mu direktno.“, odluči žena.
Prekinula je vezu i pozvala Batin broj.
Mobilni pretplatnik nije trenutno dostupan...

Marko Korica
Calypso

LSI:
Кад је кум загрлио Бату и заплакао и мене је нешто у грудима стегло и није попуштало до краја приче.

Калипсо, Калипсо!
А где ујутро рано овакву причу?

А прича је лепа, истинита, животна...

Данас јесмо, сутра - ко зна где смо?

Хвала на причи, није дуга али има шта из ње да се научи.

petar_kozic:
Uf kakva priča od ranog jutra. Surova istina...

Sent from my Mi A2 using Tapatalk

zankiki:
E zato se ne čeka dobar vodostaj, lepo vreme, miran Dunav da se isplovi!
Kao što reče Terca, sutra će možda biti bolji uslovi, ali to neće biti danas!

srsa:
Време брзо и неповратно пролази. Нажалост, у животу увек постоје неки приоритети и прече ствари од задовољстава,  а заиста је мало потребно да човек буде задовољан и срећан. Кад на крају сумирамо жеље и постигнуто, највеће постигнуће је да макар последњу деоницу пута пропутујемо срећни.   

Navigacija

[0] Indeks poruka

[#] Sledeća strana

Idi na punu verziju