Autor Tema: SVI NA KATARKE!  (Pročitano 2773 puta)

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Van mreže skipper

  • Moderator
  • Talasožder Mali
  • *****
  • Poruke: 879
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
SVI NA KATARKE!
« poslato: 13, 09, 2009, 22:33:46 posle podne »
Eh da, psiholozi kažu da su sva dobra na svijetu stvorena na temelju samo zbog jednog osjećaja, a to je MOTIVACIJA. Nije bitno koji je razlog ili povod, bitno je samo da motivacija postoji i naravno što je jača….. A ja volim brodove i jedrenje, pa sam i motiviran da progovorim o stereotipovima koji se vezuju za jedriličare i jedrenje, a koji osim što su na brodu beskorisni često su i štetni.
Već se nazire predavanje početnicima, a?

Ja nemam pojma tko je prvi započeo. Pokojni Homer si je dao oduška u Odiseji, ali možda je i prije njega kakav plemenski kanuista u izdubljenom deblu preuveličavao svoju muškost kakvom pričom o epopeji u plićaku ispred njegova sela dok je kopljem lovio glamce ili špariće. I vidi vraga, priča uzbudljiva, on zanimljiv i oženi plemensku ljepoticu Kunigundu (ili se možda zvala Gudrun). E, nakon toga skužili i ostali vrijednosti marketinga pa udri pričaj. Nakon nekog vremena je postalo nebitno jesi li ikada uopće i stupio nogom u plovilo i jesi li omirisao delicije s jelovnika Posejdona i Eola, gorke i slatke. Samo drvi po temi, prodat ćeš (se).

I tako je to išlo stoljećima, tisućljećima pače. U međuvremenu se rodio i Gutenberg pa je narod naučio čitati, pa su se počeli snimati filmovi, pa prikazivati na televiziji kada je izmišljena, pa masovna prodaja novina i specijaliziranih časopisa….., a sve vrvi stereotipovima i pogreškama. Hajde još mogu razumjet filmaše (što ih ne oslobađa odgovornosti), oni odmah napišu da je priča izmišljena i da je svaka slučajnost slučajna, ali brate, ne idu mi u glavu novinari koji žive od tih tekstova, pa sebi dozvoljavaju da pišu bedastoće. Ma ne želim ni o kome ili čemu posebno, ali tekstovi vrve pogreškama pri prevođenju stranih izraza, miješanja mjera (stope, metri, nautičke milje i sl.), itd. No, novinare ću prepustiti njihovoj etici i profesionalnosti. Ali sam odlučio napisati nešto više o stereotipovima, a tu baš masmediji (filmovi, knjige, stripovi) imaju značajnu ulogu. Pa da se vratimo na naslov ovog teksta.

Dakle, bijah mlađan jedriličar kada sam čitao strip o, ne sjećam se više Zagoru, Bleku ili Marku, kada me je do boli nasmijala jedna scena. Naime, naš glavni junak je putovao jedrenjakom sa svojom pratnjom i počela je oluja. Da bi dočarao dramatiku trenutka autor je na jednoj sličici prikazao uzvijereni lik kapetana s drvenom nogom, s izobličenom facom kako iz svega grla urla:»SVI NA KATARKE!!!». To me tada nasmijalo do iznemoglosti. Pa kapetane moj, ode li ti cijela posada «na katarke» tko će ti držat kormilo, tko će, što ja znam, odraditi nešto na palubi…… I vidi vraga, nakon proteka određenog vremenskog perioda gledam crno-bijeli film, opet o nekim pomorcima i jedrenjacima, i opet počinje oluja i opet kapetan u frci viče na posadu:»SVI NA KATARKE!!!». I ja opet pucam od smijeha. Ali, ostala je legendarna izreka i jednostavno morao sam je zapamtiti. Nebrojeno puta iza toga na «našem» Stag-u 29 smo Jakša i ja iza toga da razbijemo šutnju ili zbunimo posadu uskliknuli taj bojni poklič mornara koji to u stvarnosti nisu nikad čuli. Reakcije su bile razne. Iskusniji bi se cerili, a oni koji su manje iskusni su nerijetko pitali:»Šta triba učinit?». Pa bi se opet svi cerili.

Draga braćo, oni kapetani iz stripa i iz filma koji se do te mjere ustrtare kada počinje oluja i krenu urlat na posadu ne postoje, jer oni su davno prije oluje izgubili brod pri malo jačem vjetru, nezgodnijem valu ili kurentu, i ako se ikad ukrcate na brod sa skiperom koji po bonaci viče i izdaje nejasne zapovijedi pri izlasku iz marine, odmah ga zamolite da vas iskrca na prvom mulu jer budite sigurni da nećete na tom brodu dočekat niti svoju prvu oluju. A pod broj dva, sve od njega što vidite, do momenta kada se iskrcate, zapišite u neki notesić i onda stavite veliki naslov: NE OVAKO. S podnaslovom: Ovako se ponašaju oni koji ne znaju s morem, brodom i ljudima.

Na moru se na silu ne ide silom. Na moru jedini pravo na silu ima more.

Kada more krene silom, naše je da ocijenivši moć broda i posade, postavimo cilj i taktiku, a zadani cilj ostvarujemo trošivši minimum snage posade i broda. To je u suprotnosti sa dernjavom, panikom i prosipanjem snage na bilo koji drugi način. Jednostavno moram: Um caruje, snaga klade valja.

Daleko od toga da je snaga i kondicija nepotrebna, ali ako si ih rasuo, što onda?

A stereotipovi o našem brodu koji plovi, a mi na jarbolima pijemo ili gledamo cure ili……
Da, priznajem, pio sam, ali tek kada je brod sigurno vezan u marini ili dobroj luci, a meteorolozi kažu da nema upozorenja. Odspavaš, odmoriš se i sutra si k’o nov. Ali na sidru ili u plovidbi lokat, ma hajte molim vas.

A tek stereotipovi o ženama na brodu. Kako se jednom Tomo Bašić osvrnuo na pitanje o «ženama» koje su jedrile s nama:»Nisu to žene, to su jedriličarke.». Ali i dalje čujemo sprdnje na njihov račun, i to ponajčešće od posada koje od njih gotovo redovito gube na regatama. Valjda se zato i peru.

Što se mog iskustva o stereotipovima tiče, jedna prispodobica mi se jednostavno nameće da Vam je ispričam. Ona na neki način objedinjava sve do sada spomenuto.
U to pozno ljeto u drugoj polovici 90-ih smo imali zadaću prevesti brod iz točke A u točku B. Dvije cure, dva dečka i ja. Pravac sjeverozapad, lokacija srednji i sjeverni Jadran, ruta od kojih 100-tinjak milja. Čas posla, dva dana gušta i eto nas. I partismo mi tog sunčanog kasnog jutra, u grupi sa još 5-6 brodova. Brod pouzdan, posada raspoložena (možda malo i preraspoložena, a naročito muški dio). Svaka moja zapovijed nailazi na revan odgovor, diži jedra, viraji, što god velim, muški dio odradi na snagu ko ništa. I cure pomažu, ali apoloni razbacuju snagu i ne daju blizu. O.K. mislim u sebi, proveli su zadnja dva tjedna na brodu, valjda su u kondiciji. Maestrala već ima, a nevera koja dolazi nam neće biti neki problem. Na vrijeme smo skratili, obukli se, pojeli po dva reda čokolade, namjestili se i čekamo je. I kroz kratko vrijeme eto i nje. Tada skužim da se dečki u duhu svog dotadašnjeg ponašanja što se odjeće tiče i nisu baš pripremili. Gotovo da je bilo ono: «Neka vjetar mrsi dlakave mi prsi.». Upozorim ih ja, ali su samo odmahnuli rukom. Pa ljeto je, što nam može par kapi kiše i nešto vjetra. Mi smo već stari jedriličari.

Dobro smo se pripremili, pa nije bilo nikakvih iznenađenja, dapače, guštali smo. Nakon pola sata kada je prošlo, cure dobro raspoložene, ali se dečki mokri tresu od zime. Znam da će ih hladnoća u kratko vrijeme iscrpiti do kraja i da će biti neupotrebljivi na brodu. E sad bez pogovora moraju ići na presvlačenje i iskoristivši malo sunca ogriju se i opet živnu, ali nekako mi se čini da im je malo pao elan. Aha, tu smo. Kad krene ova slijedeća nevera koja se već vidi na zapadu, trebat će malo na njih i pripaziti. I opet se namjestimo, ali ovaj put su momčine sjedili u kokpitu, a cure radile oko jedara. I malo nakon toga opet krene nevera, ali kako ovaj put momčine nisu bile od rada i kretanja brzo se onako iscrpljeni ohlade i krenu mučnine. Jedan uđe u salon i legne, ali ubrzo zatim izađe vani povraćat jer su ga smučili mirisi(!?), a drugi jednostavno počne povraćati (super, ne po brodu nego priko bande). Cure su ih preventivno pridržavale, a ja sam bio posebno pozoran na timunu da ne odlete u more. Kada više nisu imali što povraćati, onaj prvi je smogao snage da uz pomoć cura nazad legne u salon, a drugi je jednostavno legao na pod u kokpitu odbivši da mu pomognemo da uđe u salon jer će mu dolje biti još gore. Uzeo sam privezni konop i vezao ga za bitvu vodeći računa o njegovoj sigurnosti u slučaju štraorcade ili kakve druge makakade. Prođe i ta nevera, ali je ostao val, a na big screenu zapadnog horizonta treća nevera zaredom sama sebe najavi. Ostavimo jedra kakva jesu, jer je očito da ćemo ubrzo opet morati kratiti, i krenemo s pretresanjem mogućih uzroka ovakvog stanja naših momaka. Pa dobro jesu se iscrpili, smočili i smrzli, ali da ih je do te mjere oborilo i tako brzo, ne ide mi u glavu. Ubrzo mi sve postane jasno kada od cura čujem da su nakon doručka, dok sam ja preuzimao brod, onako kako to čine mornari u filmovima za oproštaj popili jedno pivo s dečkima, ali samo jedno…??! i to nakon što su jeli!

Da, samo jedno pivo u kombinaciji sa samo jednim gubitkom snage zbog razbacivanja iste uz dodatak samo jedne nevere u kojoj su samo jednom promrzli rezultira samo ovim stanjem u kojem su oni sada. Nema veze, ništa im neće biti. Brod je još uvijek O.K., a i mi smo u top formi. Nas troje dofuramo brod di god treba. Malo ćemo oko njih, da ih utoplimo i da ne dehidriraju i nema greške. Cure kako je počelo ovako će cijelo popodne, štedite snagu i slušajte me i bit će sve u redu. «Naravno!» složiše se cure, poučene još jednom morskom lekcijom.

A sada da nas preostale ne obori i ne iscrpi, neka se fino jedna spusti u salon i složi sendviče za nas troje, nakon što napravi cedevite i ponudi naše bolesnike cedevitom ili vodom, jer je bilo evidentno da im nije do konzumacije kruha, sira, majmuneze i njuškarice. I zadnja uputa: kruh nemoj rezat nego ga kidaj jer ima dosta vala pa da mi se pri kakvom posrtanju broda još ne proburaziš čakijom. «Dooobrooooo.» prva će spuštajući se u brod, ali se oglasi druga:»Ma daaaj, fino složi sendviče.» negodujući diplomatski. Što se mene tiče ja sam s temom bio završio tako da se nisam osvrtao na primjedbe.

Nakon nekoliko minuta, kratko prije nego će udariti nevera evo ti naša kuharica viri na purtelu bez sendviča, ali nekako čudno drži lijevu ruku i nešto je blijeda. Samo što ne otavrlji u onesvijest.

»Što ti je sine?» ja ću.
«Porezala sam se kad se ono maloprije brod naglo nageo.» ona će nesigurno.
Na to skoči ona druga i uleti u salon, krvi nema puno, ali se ona prva porezala po zglobu lijevog kažiprsta do kosti i u evidentnom je šoku. Lezi je, osiguraj je da ne sleti s kreveta, nađi prvu pomoć, prašak, zavoj, flaster. «Jesi dobro?». «Aha.» Moš mislit. Daj sjedi još malo kod nje da u šoku ne napravi još kakvu glupost…

Tada je već bila ona treća nevera započela i ja sam bio zabavljen njome. Brod je već bio spreman za neveru tako da zaista nisam imao nekih problema u vođenju broda. Ubrzo mi se pridružila i jedina zdrava članica posade i prođe i ta nevera. Tada ranjenica prvo dođe k sebi, a onda i dođe k nama na palubu. Bolje joj je, ali je praktički neupotrebljiva za rad na palubi. Pojeli smo prethodno uredno složene sendviče. Kako se sama ispovidila porezala se režući kruh baš za zadnji sendvič, a to mi baš zvuči nekako poznato.

«Je li trebam išta govoriti o ovome što se dogodilo?» velim ja tiho, ali samouvjereno.
«Ne!» uglas stiže odgovor.
«A je li vam jasna matematika?» opet ja.
«Kakva matematika?» opet uglas.
«Ti imaš sto kuna, a ti nemaš. Kolika je razlika?» pitam.
«Pa sto.» s čuđenjem će natprosječno obrazovane članice posade.
«Nije nego dvjesto!» provociram.
«Ma kako?» one će.
«E rodice moje, da bi ti imala sto kao i ova moraš ih posudit, a to znači da si dužna sto. Ili drugačije rečeno ona je sto u plusu, a ti sto u minusu. E pa razlika vam je dvjesto, a ne sto.» poigravam se ja s njima.
«Da, ali ona onda u ruci ima onih sto, pa se to poništava………» trudi se jedna.
«Možda na kopnu, ali reci mi, maloprije kada se ozlijedila prva članica posade, bez koliko sam ja članova posade ostao na palubi?» prekinem je.
«?» blijedo me gledaju.
«Jedna se ozlijedila, a druga joj je morala pomagati, tako da sam ja na palubi ostao bez obje. Je li točno?» stavim mrtvom plijenu nogu na vrat i namjestim se za fotografiranje s trofejem.
«Dakle da ponovimo: dva minus jedan jeee……?!» opet ja.
«Nula!» uglas obje.
Dobro je, sad su shvatile. Ne treba više drvit po tome.

Noć smo dočekali već usidreni u prekrasnoj vali nakon što smo rutinerski prošli još jednu neveru. E da, kada smo pripremajući se za tu neveru skidali genovu i dizali flok primjetio sam da se «bowmenica» na provi poskliznula u jednom momentu, ali je odradila posao do kraja, sjela u kokpit i zavrnula rukav. Tada sam skužio da je lakše ozlijedila podlakticu. Vidi ti nje, pomislih, odradi posao pa onda liže rane.

Cure su zakon, zaključim.
Spremili smo večeru, malo više pažnje posvetili našim solistima opere Rigoletto i vratili ih koliko toliko u život. Nakon prepričavanja uzbudljivih događaja dana, kojom prilikom smo sve naravno okrenuli na šalu, lagano krenusmo na počinak.
Prekrasno sutra nas je dovelo na naše odredište punim jedrima, čile i prepredene.


SVI NA KATARKE!      
Iskustvo mora - Savjeti
Autor: Domagoj Lončar   

www.morsko-prase.hr