Tu nekako preživimo do jutra. Posle gomile izgubljenih sati, bezbroj poziva tamo-amo, razgovora sa prevodiocem, sudijinih razgovora sa policijom uz uporno nastojanje da nam svakako uzmu pare, makar i za probne table (120 e za tri dana), nismo KONAČNO pušteni.
Stvar se završila tako što je Mošin prijatelj nadigo frku kod našeg osiguranja, oni kod nemačkog udruženja osiguravajućih kuća pa je onda predsednik tog udruženja nazvao načelnika saobraćajne policije sa kojim je Moša baš tada razmenjivao sočne reči prijateljstva iz drugog svetskog rata...
E posle tog razgovora, načelnik saobraćajne policije kaže Moši "faren", što bi značilo briši, ali Moša ne popušta. Kađe na ortodoksnom Srpskom, ... faren! Napiši ovde da ne treba zeleni karton, potpiši i overi pečatom. Onda faren.
I tako bi.
Ja sam, naravno poželeo da im Dunav koji je nadolazio dođe iznad nivoa iz 1787 godine. Onda opet pomislim, kad bih ja video Passau da nije ovoga bilo?
Pa zamolim boga da ih ne podavi. On me srećom posluša, te ovi iz Passaua preživeše.
Krenemo ti mi dalje. Uz put nas savataju kiša i snežna mećava, ali nas ni to nije zaustavilo. Ja sam krenuo po lađu koju ću da stavim ovde...