Ne znam gde je Deda pronašao ove podatke ali u javnosti kruže mnoge, često netačne informacije.
Ne znam za sve pobrojane materijale, ali kada je reč o kesama i plastičnim bocama, podaci u tabeli nisu tačni.
Plastične kese, koje se najčešće rade od polietilena, i koje su najčešće debljine oko 25 mikrona, mada ima i debljih, raspadaju se u periodu od 400-500 godina.
Slično je i sa PET bocama.
To je jedan od razloga što se u svetu vodi velika polemika o potrebi zabrane proizvodnje i korišćenja plastičnih kesa.
Predlog je da se umesto njih koirste papirne.
Pri tom zaboravlja se na istinu da se za proizvodnju papirnih vreća utroši mnogo više energije i da se pri tom uništavaju prirodni resursi - šume.
Proizvodnja plastičnih kesa zasniva se na korišćenju nafte - takodje prirodni resurs ali nestajanje ovog resursa imaće drugačije posledice na prirodu sredinu u odnosu na nestanak šuma. Nestanak šuma daleko teže će pogoditi čovečanstvo.
Medjutim, već više od 20 godina uspešno je ovladano tehnologijama koje čine da se i plastična ambalaža razgradjuje u mnogo kraćim rokovima.
Prvo je počelo sa proizvodnjom plastike u čiju strukturu je ugradjen skrob koji mikroorganizmi razgradjuju, medjutim ovo nije pravo rešenje jer ostali delovi ambalaže ostaju nepromenjeni (u hemijskom smislu) tako da praktično dolazi samo do usitnjavanja palstike, a to posle uz hranu u organizam unose ptice i životinje i dolazi do trovanja.
Pre petnaestak godina osvojena je tehnolgija proizvodnje zaista biorazgradive plastike.
Primenom novih generacija aditiva na bazi tzv. prelaznih metala (gvoždje, nikal...) dobija se plastika koja se pod uticajem svetlosti i vlage (povišena temperatura pomaže) na deponijama razlaže na ugljen dioksid, vodu i biomasu - to je ono što ostaje kao produkt prirodnog truljenja drveta i ostalih organskih materija.
Naše ministarstvo za zaštitu životne sredine nedavno je donelo uredbu o obaveznoj primeni ovih aditiva u proizvodnji kesa tregerica i svi proizvodjači koji ih ne budu koristili platiće taksu od 20.000 dinara na tonu proizvedenih kesa.
Ostaje da vidimo kako će uredba zaživeti (primena je odložena sa početka marta na početak aprila, pa je ponovo odložena do prvog juna, a sada su iskrsli novi problemi...)
Inače, primenom ovih aditiva i drugi proizvodi od plastike (PVC čaše, plastične tacne, viljuške, kašike, kutije za pakovanje hrane, kese za mleko, PET boce...) postaju biorazgradivi i njihovo raspadanje počinje nakon upotrebe u roku od 2-3 meseca i obično se okončava u periodu od 4-5 godina!
Posle svega, dozvolite još jedan komentar.
Iako sam svim srcem za doslednu primenu ove uredbe kod nas, problem zagadjenja prirodne sredine nećemo rešiti ovom uredbom, već drugačijim odnosom prema okolini i prema sebi.
Kada naučimo da upotrebljena ambalaža nije nešto što treba da izbacimo kroz prozor, već da je to materijal koji se može reciklirati (ovo sam zaboravio: biorazgradiva ambalaža se može reciklirati bez ikakvih problema ako se tome pristupi odmah nakon iskorišćenja za prvobitnu namenu) ili je to otpad koji treba odložiti na deponiju gde će se u kontrolisanim uslovima postepeno razgraditi i pretvoriti u humus, tek tada će naše ulice i obale izgledati lepše i svima će nam biti lepše.
Valjda će tome doprineti i novi trendovi u politici.
I kod nas su registrovane prve firme koje će se baviti reciklažom; valjda će jednog dana zaživeti i projekat sa komunalnom policijom...
Ipak, sve to neće vredeti mnogo ako sami ne promenimo svoj odnos prema okolini.