Dragi moji forumaši, čast i zadovoljstvo mi je da vam se predstavim kao novi član velike porodice!
Zovem se Vladimir Nikolić, rođen sam '72 u Zemunu i od malena sam pored oca Nikole, rođenog u Golupcu, zavoleo sve vezano za vodu (što mi je i genetska predispozcija :)).
Ceo život živim na Novom Beogradu u bloku 45 (otuda vlajko45) mada sam se nedavno preselio na prečansku stranu u blok 61 (s' onu stranu pruge, tj, tramvajskih šina).
Sa mojim odrastanjem sam gledao kako se menja i izgled dela Save, odnosno 'okupacija' obala. Nekada je savski kej od početka leve strane nizvodno i uzvodno bio maltene pust - nije bilo kamare splavova i sojenica. Kao deca smo se igrali u vrbacima oko Savice, sve do ostružničkog mosta pa i dalje. Sada nemaš gde da pristaneš čamcem da s' oproštenjem, sereš iza neke vrbe, a da ne uđeš 'domaćinu' u imanje oko sojenice. Slobodno je tek iznad mosta i to tek toliko, da se malo privežeš. I tamo je okupacija.
Što se tiče keja, ničega nije bilo. Pecalo se sve u 16. Sećam se da mi je jednom prilikom skliznula čuvarka niz kej i da je tolika dubina (i brzina) vode bila da je nismo našli. Sava je bila dublja za cca 3 metra a sada je toliko usporena od splavova i taloga sedimenta koji izbacuje 'privremena' šljunkara iz '70 godina. Uskoro splavovima na keju neće biti potrebni mostići za prelazak, moći će da se ide po suvom što je i slučaj u letnjim mesecima.
Među prvim plovnim objektima duž keja je bio žuti pristan za hidroglisere, popularne 'rakete' na kraju 45-og, a sada je teatar ili tako nešto. Od stare priče je ostala samo žuta boja pontona i sećanje.Tu su i prvi splavovi - restorani i kafane: Savski Biser, Izvor Lima (kasnije Jalta), Savski galeb i na kraju keja Bombaj. Možda sam nešto i promašio, ne zamerite, i sećanje nestaje, menja se i prolazi kao reka...
Oduvek smo imali čamce, u početku drvene šiklje i kabinaše, a zatim kako je finansijska situacija dozvoljavala, evoluirali u metalne. Mada vam mogu reći, a čini mi se da i većina vas tako misli, drveni čamci imaju više draži i donose više druženja uz neminovna prolećna 'plehovanja' sa drugarima. I što je važno za nas pecaroše – ne zvoni kada olovo lupi u njega :).
Dok je ćale bio u Beogradu (sada je sa majkom u penziji u Požarevcu) dugo godina smo držali čamce u marini 4. juli i bili vezani za Dunav. Na jesen smo čamac prebacivali u Savu (na bovu), koja je u udnosu na povremeno ledom okovani Dunav, pravi zimovnik. Za taj period me vežu i najlepša sećanja sa dunavskih obala.
Trenutno posedujem 2 čamca, kabinaš od 8,5m i mali pomoćni od 4m. Prošle godine sam završio splav (čekaju me unutrašnji radovi) koji pliva ispod restorana Jalta u bloku 45.
I da ne dužim više, svima šaljem pozdrave! Evo i par fotki moje flotile :):