Danas je grad bio gotovo pust. Sava je , bogami, imala da se pohvali priličnom posetom.
...
Arso, nije tako bilo samo na Savi.
Ja sam juče, sa suprugom i kumovima, bio na vodi i laganom vožnjom otišli smo do Titela. Deda mi je rekao da se nalazi usidren na 9. km, pa sam odlučio da odemo da ga obidjemo.
Plovili smo Tisom koja je u velikoj meri pokrivena nekakvom zelenom biljkom koja pluta po površini. Vozio sam malom brzinom, izmedju 8 i 10 km/h kako bih sebi pokazao da se i tom brzinom može stići i uživati istovremeno.
Ipak, iako sam Dedu video i čuli smo se telefonom, prišao sam samo toliko blizu da smo mogli da se raspoznamo (u mom slučaju, za moje oči, to je udaljenost od oko 30-tak metara od obale). Nisam se usudio da pridjem bliže.
Dedin čamac bio je usidren u nizu drugih, kao u kakvoj marini, tako da tu nije bilo mesta za pristajanje. Nekih dvesta metara uzvodno bio je kamenom ojačani nasip na kojem je par ljudi pecalo, a odmah iza toga počinjala je titelska plaža puna kupača (Tisa je bila topla, verovatno oko 30 stepeni).
Odlučio sam da sa svojim neiskustvom nije pametno pokušavati pristajanje u takvim uslovima i okrenuo sam čamac nazad ka Slankamenu, a Dedi smo samo mahnuli.
Pokazalo se da je moja odluka bila dobra iz sledećeg razloga.
Na 6-om kilometru motor je jednostavno prestao da radi. Brza provera pokazala je da smo ostali bez goriva!
Ovo je bilo iznenadjenje jer sam isplovio sa nešto oko 15-tak litara u rezervoaru i verovao sam da će mi to biti dovoljno za vožnju do Titela i nazad, imajući u glavi iskustvo od pre dve nedelje kada sam na istom putu potrošio malo više od 5 litara.
Šta se dogodilo? Zašto je sada potrošnja bila toliko veća?
Da li je u pitanju opterećenje čamca (sada nas je bilo četvoro, a ne dvoje)? Ne znam.
Srećom, imao sam kanticu s rezervom od 5 litara, koje sam odmah usuo i motor je odmah upalio.
Sada se postavilo pitanje da li ću sa tih 5 litara imati goriva dovoljno za prelazak Dunava, koji je dosta narastao za ovih desetak dana (više od 60 cm) i koji je bio dosta snažniji nego prilikom prethodne vožnje?
Odlučio sam da ipak nastavim vožnju.
Nastavio sam smanjenom brzinom (6-8 km/h) i negde na 3. km pozvao sam ljude iz marine da ih zamolim da neko bude u pripravnosti za slučaj da ostanem bez goriva kako bi neko mogao da dodje do mene i pomogne mi da stignem do veza.
Kada sam izašao na Dunav, koji je na tom mestu širok više stotina metara, meni se učinio još širim.
Krenuo sam uzvodno, držeći se leve obale, na nekih desetak metara od obale, u nadi da je tu matica malo slabija, a i za slučaj da ostanem bez goriva, da mi bude lakše da pridjem obali. Kada sam isplovio nekih 2-3 stotine metara od nizvodnog kraja ostrva koje zaklanja moju marinu, upravio sam čamac ka drugoj obali.
Prethodno sam proverio da naplovnom putu nema barži, a onda sam krenuo brzinom od oko 9 km/h, nadajući se da će goriva biti do marine.
Uspeo sam. Čak je i pristajanje uz ponton bilo sasvim dobro ovog puta. Sirenom sam pozdravio poznanike iz marine koji su pratili moj manevar i to je bilo to.
Kada sam proverio sadržaj rezervoara, bilo je u njemu vrlo malo više goriva nego što je bilo u trenutku kada sam počeo da sipam rezervu - tek malo iznad dna. Dakle, goriva je bilo za možda još nekoliko minuta vožnje.
Ali sve se lepo završilo, pa eto i moje priče, bez slika, koje će dugo živeti u mojim uspomenama, kao dodatak ovom Arsinom pisanju da ostane zabeležena u njegovoj "Svaštari".