Drekavac je biće iz mitologije Južnih Slovena. Verovanje je rašireno po Srbiji, Bosni, i Crnoj Gori.
Po legendi, drekavac je materijalna manifestacija umrlog, nekrštenog čoveka (po nekim pričama, mladog dečaka), koji ne može da nađe mir, pa proganja one koji su mu zgrešili u životu. Kako predanja kažu, drekavac je malo, dlakavo stvorenje, slično životinji aj-aju, koje neprestano gazi na sopstveno krzno, a potom urla mešavinom plača i vučjeg zavijanja. Najčešće se šeta po grobljima, a žrtve davi u snu. Jako se plaši svetlosti, iako ne može biti uništeno dok ne nađe mir.
Iako nema dokaza o postojanju drekavca, postoji određen broj ljudi koji se i dalje plaše ovog bića.
DREKAVAC se ponovo pojavio krajem devedesetih godina na novinskim stranama. Srebrno jezero, sve popularnije odredište mnogobrojnih turista nadomak Velikog Gradišta, tada je bilo na najboljem putu da dosegne slavu škotskog Lok Nesa. Među tamošnjim žiteljima i mnogobrojnim gostima bile su sve učestalije “strašne priče” o drekavcu, koji tumara pokraj jezera plašeći ljude a lokalni ribari sa strahopoštovanjem poluglasno pričaju o monstruoznom čudovištu koje krstari jezerskim dubinama
- Pre neki dan mi k'o od šale pocepalo mrežu od skoro hiljadu metara! I to onu najdeblju... Kakva li je to sila, bog te tvoj!!! Neki kažu da je to samo ogroman som, ali ako mene pitate to ti je neko čudo mutiralo prošle godine od onog bombardovanja. Nema šta drugo! Tol'ke godine sam ovde, ali za tako nešto nikad nisam čuo - priča poznati gradištanski ribar. I još kaže da se skoro svako veče iz jezerskih dubina čuje neki sablažnjujuće rezak i skroz neprirodan zvuk:
- Dolazili pre dve, tri nedelje neki ljudi, naučnici sa sonarom. Kažu da su dole kod nasipa videli trupine ogromnih riba od po dvadesetak i više metara. Napatilo se svega i svačega, ko zna na šta je izašlo posle svih ovih trovanja, izlivanja nafte, posle tih bombi i radijacija... - prepričava sedamdesetogodišnji alas. Seća se da je kao dečak od svojih starih slušao priču o nekakvom dunavskom monstrumu koji se javlja jednom u sto godina. Prema legendi, "čudo" u rečne vode šalje sam đavo...
Na ribarevu priču i priče još nekolicine njegovih kolega mnogi se samo slatko smeju. Kažu da je za sve kriva rakija pomešana sa pivom i jakim suncem:
- Znam ja šta pričaju, ali ja ne lažem. Sve ti je ovo živa istina. Neće biti da su ljudi tek tako izmislili sve te priče.
Ima onih koji ne veruju u "strašne priče". Koji tu kampuju I nikada ništa neobično nisu ni videli ni čuli.Prošlih godina su novine pisale da se ovde pojavio nekakav drekavac. Ljudi kao ljudi, onda odmah dodaju, posole preko svake mere, pa od komarca naprave slona.Ali ipak, kroz osmeh priznaju da ipak spavaju na pola oka.
Svakog čuda za tri dana...