Autor Tema: Brod od papira (priče iz knjige)  (Pročitano 24155 puta)

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #45 poslato: 18, 07, 2020, 14:31:56 posle podne »
PIJACA (neobjavljena priča za novu knjigu)

         Za buđenje joj nikada nije bio potreban budilnik sa navijenim zvonom. Spasa kad god da je legla i ma koliko bila umorna od prethodnog dana, kao po pravilu ustajala je u pet ujutru leti i najkasnije do  šest zimi. Navikla je tako još dok je radila u davno propalom gigantu Prva iskra Barič, koji se nalazio nedaleko od njene kuće u Obrenovcu.

Po ranoj smrti muža, ostala je sama. Ćerka, prava lepotica i tada najlepša devojka u toj maloj opštini, je prvim izmoljenim odlaskom na more u Sutomore i jedva sakupljenim parama, otišla za Italiju sa nekim producentom, daleko starijim od nje. Spasa ga nikada nije upoznala, a sve ređa pisma i telefonske pozive ćerke, zamenila su komšijska ogovaranja i priče o bogatstvu, propasti, uspehu i potucanju njenog jedinog deteta.

Nikada se nije predala !Mala jednospratna kuća sa dvorištem ispred i baštom iza, bila je pravljena i sklepana da zadovolji najelementarnije potrebe skromnih ljudi, a njen pokojni suprug čim bi to postigao, tu bi se njegov rad i trud zaustavljali i potom bi uz pivo i vinjak sedeo i uživao u tome što je napravio, kao kada bi dete uživalo u nedozrelom, nakiselom  plodu koje je ubralo. Sve bi izgledalo kao siva, jalova pustoš bez draži i lepote da nije bilo Spase. Takva pustoš se nalazi i u životima, jelu, piću i razgovorima tih ljudi.

Spasa skrušeno i skromno nije pristajala na to. Poput ćutljivog gerilca, ali bez imalo otpora, ubacivala je po koji list lovora u bledi krompir paprikaš, dodavala razne travke i začine koje je sama gajila u najjednostavnija, sirotinjska jela, dajući im poseban i specifičan ukus.

I poput pravog mađioničara koji iz praznog šešira izvadi zeca ili nestvarno lep buket šarenog cveća, Spasa je umela  da bukvalno  od  najskromnijih namirnica,  napravi  gotovo pravu malu gozbu! Zasadila je cveće u dvorištu ispred kuće, a beznačajno parče oker-braon zemlje iza, pretvorila je u pravu malu baštu u bojama! Čega tu sve nije bilo! Zelene salete koja se šarenila ka ljubičastoj boji po ivicama, mladog luka belog i crnog, šargarepe, zeleni, paštrnaka, po koji krompir i cvekla...i  jedno drvo trešnje sitnih belih, preslatkih plodova koji su dušu dali za slatko koje je stavljala svake godine. Svakog dana je  brižljivo okopavala, plevila, i čuvala svoju baštu, a komšija Dane, izbeglica ličanin, iskopao joj je mali bunar (gradska voda joj je bila preskupa) da može da zaliva svoju baštu i donosio joj redovno konjsku balegu za đubrivo, jer je radio kao konjušar pri konjičkoj policiji.

Kako je ostala sama, bez posla i sa penzijom koja nije mogla da pokrije ni troškove režije i nekoliko šarenih tableta (za šećer, pritisak i oticanje nogu), ta bašta joj je postala jedini mogući izvor prihoda.

Prvo je prodavala na maloj improvizovanoj tezgi ispred kuće , ali kako se niko nije zaustavljao magistralom, uz sramljenje i uporno Danetovo nagovaranje jedva pristade da ode na pijacu. Dane je inače  kao dodatni prihod  pravio predmete od drveta, daske za seckanje, varljače, kašike za med i prodavao ih je na veliko nakupcima po gradskim pijacama...

-Ja ću da te vozim Spaso!- nagovarao je Dane- Inače idem da prodajem ono moje, povezem i tebe, pa kad završim i krenem kuć, pokupim tebe i  ideš sa mnom!U moju Ladu može da stane sve! Ma može još dva puta koliko nosimo!

Nije hteo da čuje da mu Spasa da deo novca za gorivo!

-A vala pre bih auto  tim benzinom zapalio, nego sipao u njega!-rekao je jednom i to nije bilo više postavljano  kao pitanje, niti je Spasa više nudila novac. Smislila je da mu napravi i pokloni slatko.

Spasa tu noć nije mogla oka da sklopi. Morilo je kako će se snaći, bilo je sramota da trguje, bilo joj je neprijatno od ljudi...Ali nije se imalo gde! Morala je!

Ustala je u sred noći i pod mesečinom počela da bere iz bašte povrće. Nije znala koliko će se prodavati, pa je prvo ubrala malo, pa potom još malo, pa još malo...Dok nije obrala celu baštu!

Uzela je i četiri preostale tegle slatkog od belih trešanja, dve flaše njene domaće orahovače, sve je uvila pažljivo u staru novinsku hartiju i pre svitanja bila ispered kuće čekajući Daneta i svoj prvi pijačni dan.

Ko je to nama poranio Spaso!?- vikao je Dane prodornim dinarskim glasom kroz otvoren prozor bordo Lade karavan.

Otvorio je gepek i ubacio joj stvari.

Poneo sam ti dupli sto na rasklapanje!- rekao joj je u autu dok su se vozili- Nemaš ti sve ukupno robe ni za tri-četiri hiljade dinara i ne isplati ti se da plaćaš tezgu.Nemaš računa tako! Stavićemo sve na kraj pijace... A i bolje ti je da nisi među onim nakupcima.

Stigli su na obrenovačku pijacu. Gužva je bila ogromna. Dane je jedva pronašao mesto za Spasu, rasklopio astal i postavio joj robu.

Aaaaa joj Spaso, ja zaboravio  stolicu na rasklapanje! Na čemu ćeš sedeti ceo dan?

Neka, stajaću.-odgovori pomireno Spasa.

Gde ćeš stajati sa tim svojim nogama (bile su otečene)? Idem ja da ti nađem nešto da sedneš.

Spasa nije ni izgovorila „nemoj“  a Dane se pojavio sa ogromnom kockom-kamenom od ivičnjaka. Ljudeskara ga je nosio u ruci kao da je od stiropora!

Evo, sedi na ovo, samo nađi neki karton pa stavi preko...Pa ćemo da vratimo kada dodjem po tebe. Odoh ja da razdelim po tezgama ono moje, pa odoh na zemunsku pijacu. Dolazim po tebe oko dva.

Prodaja je krenula polako. Mnogima je bila simpatična bakica (izgledala je kao veoma  stara baka, a Spasi je bilo tek 65 godina) koja prodaje očigledno drugačije povrće nego što je bilo po tezgama nakupaca – savršeno,orano,  istog oblika, boje, veličine i sve jednako bez ukusa.

-Koliko ti je veza zeleni?- upita izazovna devojka  koja je gurala kolica sa bebom, koja su izgledala Spasi kao da je svemirski brod koji je upravo ispred nje sleteo, a devojka kao vanzemaljac koji ga vozi i ima veće grudi od avgustovskih obrenovačkih lubenica...

-Šezdeset dinara- odgovori Spasa.

-Toliko je i na tezgama...Jel ćeš da mi daš za četrdeset?-reče i upita ravnodušno i pruži joj dve novčanice po dvadeset dinara, a da Spasa nije ni pristala na tu cenu.

Spasa uze ćutke novčanice i  ubaci u kesu uz  zelen i jendu  salatu za dete. Da časti.

-Neću, neću, izvadi...Kupili smo već salatu!- odgovori mlada vanzemaljka.

-Ova vam je domaća, za dete.Ne košta ništa...to je za dete...

Vanzemaljka uze kesu bez reči, okrenu se i ode  kao uvređena.

Naišao je stariji par predivnih primeraka muža i žene. Iako su već bili  u poznim godinama (bili su sigurno stariji od Spase) izgledali su sveže, srećno, obučeni lepo i skladno i držali su se za ruke.

Dobar dan gospođo-obrati joj se muškarac- Da li vam je ovo orahovača?-upita podižići flašu ka suncu.

Jeste!-odgovori Spasa dok je sa prijatnošću gledala ovaj nesvakidašnji par.

To ste vi pravili? Da li može da se proba?

Jesam, prošlogodišnja je. Nemam iz čega da vam dam da probate, jedino da otpijete iz flaše...

Vidi ima i slatko od belih trešanja!- ushićeno primeti žena- Isto takvo je moja mama pravila! Kolkio dugo nisam ovo videla! Ajde da kupimo!

Koliko vam je ukupno slatko i orahovača, uzećemo sve četiri tegle i ove dve flaše?

Spasa se zbunila i nije mogla da izračuna...-Orahovača vam je po 300 dinara, slatko po 250...-Lomila je prste i računala.

Čovek se iznenadio tako niskom cenom, ali izračuna  i dade  tačno Spasi koliko je tražila da je ne uvredi neuzimanjem kusura ili čašćenjem.

Spasa je bila presrećna! Odjednom je i bol u otekllim nogama nesta, a srce je počelo da joj jako udara! Posle dugo vremena, večito pomireni izraz lica joj pređe u zadovoljni osmeh. Uplašila se tog osmeha kao da se opekla na peglu!

Dobar dan gospođo?- Prišla su joj dva mlada uniformisana lica. Momak i devojka, gotovo deca!- Da li imate dozvolu da prodajete na ulici?

Nemam-promuca preplašena Spasa.

Mi smo iz komunalne policije! Vi se bavite nelegalnom trgovinom, van označenog mesta pijace i bez plaćene pijačarine...Moramo da vam zaplenimo robu i napišemo kaznu!

Dobro sine, kada se mora...- reče Spasa ne znajući šta da radi.

Krupni momak je uzimao njenu tek ubranu salatu, luk, veze zeleni...Kako je pokupio samo sa jedne strane, mali sto na rasklapanje prevagnu na drugu, prevrnu se u momentu i sve je završilo na asfaltu...Devojka policajka primeti to, ali  je nastavila ravnodušno da piše Spasi kaznu.-Da li ćete da je platite odmah ili uplatnicim? Ako platite u roku od sedam dana imate pedeset odsto popusta- govorila je Spasi predajući joj kaznu.

Koliko je ovo sine, ne vidim bez naočara? –upita Spasa udaljavajući papirić od očiju.

Sa popustom kao platite odmah šest hiljada dinara!

Nije imala toliko para ni kod sebe, ni kod kuće.

Okrenula se i krenula, ne znajuću gde da ide...Pomislila je  na Daneta ali on nije bio tu.

Čekaj, čekaj!- odakle si uzela ovaj kamen?  -upita mladi rmpalija policajac.-Ovo je ivičnjak! Uništavanje javne imovine...za to je predviđena novčanakazna od 3000 dinara, ako se plati odmah... Ako ne to ti je duplo...

Spasa izvadi iz džepića opasane stare kecelje ceo svoj pazar, i rukom punom zgužvanih novčanica ih dade   policajcu.

Evo ti sine sve, kolko ima –ima, nemam više...

Okrenula se i pošla niz ulicu u pravcu gde je mislila da joj je kuća...Ali nije bila tamo.

 

Marko Korica

12.07.2020

Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže LSI

  • Drekavac sa Srednjih voda
  • ********
  • Poruke: 7037
  • Pol: Muškarac
    • LSI
  • Brod tip: AQ 575
  • Marina: Nautički klub "Stari Slankamen"
  • Veličina: 5,75 m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #46 poslato: 18, 07, 2020, 15:06:59 posle podne »
Ево, трећи пут почињем да пишем коментар, па обришем.
И сваки пут кренем да псујем и државу и државне службенике, па онда себи кажем: - Рекли смо да на форуму нећемо политизирати - па онда опет све обришем.

А ова прича боли.
Боли истином о нашој стварности.
Колико је таквих Спаса у овој држави?
И на њима се кола ломе, на њих се сва "правда" овог света сручи у виду закона који спроводе тамо неки униформисани послушници.

И знам ја, реда мора да буде. И држава се мора поштовати.
Али кад видим како пролазе Спасе, а како нечији родитељи обрћу милионе евра на оружју, како пољопривредници, узгајивачи органске конопље, машу службеним легитимацијама тих истих служби које Спасама одрезују казне на лицу места (а може и уплатницом у року од пет дана), кад видим како гологузе, како их данас зову: блогерке и инфлуенсерке, ботоксираних усана и силиконизираних груди, купују станове у "Београду на води" е, онда ми дође да цео свет отерам у...
Да, рекли смо и: - Без псовки!

Извините.
Морао сам.


Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #47 poslato: 18, 07, 2020, 15:14:38 posle podne »
Spasu sam napisao upravo zbog toga i svega što ste napisali u komentaru.
Spasa je napisana za spas duše u ljudima...
Hvala vam Lazo
Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže LSI

  • Drekavac sa Srednjih voda
  • ********
  • Poruke: 7037
  • Pol: Muškarac
    • LSI
  • Brod tip: AQ 575
  • Marina: Nautički klub "Stari Slankamen"
  • Veličina: 5,75 m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #48 poslato: 18, 07, 2020, 16:19:13 posle podne »
Хвала и вама, Марко.

Свака је прича лепа онолико колико осећања побуди у читаоцу. А осећања могу бити најразличитија.
Кад човек у причи не осети ништа, онда или не ваља прича или нешто није у реду с читаоцем.

У свом писању, ја избегавам социјалне теме, патриотизам, родољубива осећања али човек не може да остане нем пред неким догађајима.
Тако се догодило да сам ових дана, "ничим изазван" написао нешто што нема везе са жанром ком припадају моји текстови.

Ево како је тај излет у мени непознато подручје изгледао:

20200709 – БУНА ПРОТИВ ДАХИЈА



Каква се то чује граја?
То се буни српска раја.
Притисле нове дахије
све наше српске нахије.

Дахија је и пре било,
шта се сада догодило?
Дахије су дуго тукле,
чини ми се сад су пукле.

Не боји се више раја,
тражи себи пут до раја.
Дахији је главном пошла,
не би ли му главе дошла.

Још дахија приче прича
али рају није брига,
доста јој је тога кича,
неће више да је бије!

Голорука пошла раја,
дошла прича до свог краја.
Проврела је крвца врела,
узаврела земља цела.

Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #49 poslato: 30, 11, 2020, 07:03:02 pre podne »
REČNI TOKOVI


Koliko njih je pokušalo, a mnogi su na svoj način i uspeli da objasne opčinjenost rekom, pecanjem, plovidbom i prirodom?
Koliko je poezije i proze nastalo, slika, crteža, fotografija, pa i koliko se maliganskih snovidjenja iznedrilo na reci i pored nje?
Mnogo je toga već rečeno i napisano – ali nije sve!
Svako ima svoju priču koju nosi u sebi!
 Da li ume da je napiše, nacrta, pripoveda…da li ga ta priča proganja i u njemu stvara nemire ili blagostanje, zavisnost od reke ili nešto što se u društvu, uz vino, osobađa stidljivosti, pa počinje da pupi i cveta u bilo kojoj formi…kada se svi začude otkud to u vama…nije ni važno!
Nju je najlakše  prepoznati kada uz zatvorene oči kao u transu, nesvesno, jednom rukom zagrlimo devojku, ili druga do sebe i pustimo glas  “Duunaaaveee, Duunavee kraj tebe mi srce moje ostade…”
Da li ste primetili da tada svako lepo peva? Nije do vina ili drugih maligana! Ne! Tada pesma preskače glasne žice i dolazi direktno iz duše…
Znači, priča je tu uz čoveka i u njemu, uz reku, brod, štapove, a vezuje ga nevidljivim i neraskidivim nitima za njih.
I svako ima i neki svoj pristup.
Neko je ćutljiv, pomalo povučen u sebe, što nikako ne znači da ne zna, ili da je nezanimljiv – čak i obrnuto!
Takve “zatvorene“ ljude kada upoznaš, a oni počnu da se otvaraju, shvatiš da si pronašao zakopano blago mudrosti, riznicu znanja, dobrote, i iskustva. Da si pronašao druga i prijatelja.
E s takvima treba “ljudovati”, kaže moj dobri Stanko Popović! Kakav divan izraz! 
Neko je opet galamdžija, od onih najpametnijih, što je sve njihovo najbolje i najracionalnije, oni tipovi što te ne slušaju dok pričaš, odnosno, čekaju da završiš, kako bi nastavili da iznose svoje izuzetno, neprikosnoveno mišljenje, koje imaju o svemu i svačemu i to ne samo o nautici, pecanju, prirodi! Oni jednostavno znaju sve! Mogu da ti objasne u nekoliko minuta, tvoje višegodišnje zablude, pogrešne odluke i životne greške. Jedinu grešku koju sigurno ne mogu da ti objasne je ta  što ih uopšte slušaš!
Ali najtužnije mi je kada plovim nedeljom predveče, kada se vraćam brodom posle lepo provedenog vikenda, a rekom mi u susret plovi stotine konzervi i flaša, mahom dvolitarki od piva, kisele vode …
O kako su samo naivni! Pa sebi prljaju!
Reka je tu bila mnogo pre nas, a biće još najmanje toliko posle! Ona je gotovo večna!
Blagonaklono dopušta da je prljamo, zagađujemo, pregrađujemo, pošto je naš čitav vek za nju samo jedan tren. A dovoljno bi bilo, da, recimo, moćni Dunav zamahne jednim svojim krakom i da zbriše čitava naselja, nasipe, kolektore, brane!  Da kaže mazna Sava bilo kojoj svojoj pritoci da samo malo nabuja! I onda samo naslutimo koliko smo nemoćni i koliko pogrešan odnos prema rekama i prirodi imamo!
Koliki je poluraspad poliuretana, polivinila i propilena? 200 godina? Za reku to brzo prođe, ali za nas ne!
Gledaće nam te flaše i smeće  čukun-čukun unuci!

Neki su potpuno različiti od nas, a opet dobri i zanimljivi za druženje!

Setim se mog ponašanja “odbeglog iz Guberevca” dok pecam bucova u marini, s visoke obale, na stajaćoj, bistroj vodi koja svodi šanse za ulov ovog namazanka na minimum.
Puzim, šunjam se, krijem se iza drveta…Sve to posmatra moj komšija, vrsni štukaroš, sa svog broda i pita me šta to radim (u prevodu: da li ti je dobro Marko?).
Ja počinjem da mu objašnjavam kako je bucov plašljiv i vidi odlično, kako je voda bistra, a nema vetra, kako sam mu napravio sistem koji mora da počne da se namotava pre nego što padne u vodu…
A on mi na to reče “e da mu još i sendvič ne bih napravio” i okrenuvši se nestade u brodu.
Sjajno! Različiti pristupi provereno dobrih ljudi koji vole prirodu!

Neko voli da daje, neko da uzima, a neko je u simbiozi s prirodom, svako na svoj način!
Lično ne volim da dajem savete, posebno za pecanje.   
Čak i kada pišem za “Ribolovački Magazin “ tekstovi mi nisu tipa, varalicu vodi ovako, najbolje je onako…
Ne kažem, takvi tekstovi su više nego potrebni, obožavam i sam da ih čitam, a treba biti potpuno nesebičan i prenositi neznanom čitaocu svoje znanje koje je sticano godinama, a napisano i pročitano u dvadesetak minuta.Takvi tekstovi su divni , ali ja ih ne pišem.
Kada neko pita, ok, kažem šta znam i ako znam, mada retko ko pita, sve je više onih što sve znaju najbolje…

Za vodu me posebno vezuju dve priče koje zamišljam i vrtim kao film u besanim noćima ili kada nemam knjigu, koja mi služi kao “tableta za spavanje”.

Prva je imaginarna, stvar čiste mašte, dok je druga stvarna i zaista se desila.

Prva  priča vezana je za mog omiljenijeg pisca, kojeg nikada nisam upoznao! Nisam naravno upoznao ni Hesea, Čehova, Egziperija, Kafku, Ljermontova i Puškina, da ne nabrajam svoje omiljene pisce. Sve i da sam  hteo, nisam mogao!
Ali ovog pisca sam imao prilike da upoznam, ali nisam hteo!
Upoznao sam mnoge ljude koje sam izuzetno poštovao!
Neki su me razočarali, neki nisu, ali rizik eventualng razočarenja ili razotkrivanja realne ličnosti omiljenog pisca sebi nisam želeo da priuštim.
Piscu koga volite i koga čitate po pedeseti put, morate da verujete!
On je u vama već formirana ličnost, delom verovatno idealizovana, ili su mu pripisane mane koje opraštate sami sebi, pa mislim da realnost tu nema šta da traži!
A možda nisam bio siguran u sebe…šta bih ja s njim razgovarao? Da li bi se on uopšte i družio sa mnom? I kako bi izgledao njegov veliki rad, uspeh i slava – naspram mog velikog rada, uspeha i promašenosti?
Znam da se družio s poznatim i pametnim ljudima…

Naime, pisac i ja nalazimo se u jutarnjim časovima , oko 10h, u kafani ispred kružnog toka kod Kalenića pijace u Beogradu.
Sedimo u bašti po prelepom letnjem jutru, karirani stolnjaci, stari i ponegde  pocepani ali čisti, limene pepeljare, karanfidl, po koji suncobran s BiP reklamom i poliven beton koji se sprema, pijući vodu, za vreo dan koji ga čeka. Na stolu se nalaze i nestvarno crvene rotkvice, jos mokre od pranja i tvrdo kuvana jaja.
Služi nas konobarica u klasičnoj socrealizam uniformi i belim “borosanama”, punačka je i s brčićima (obavezno posle treće loze pitati: jebeš li šta brko?)
 Ispijamo po jednu lozovaču (dobro, možda dve ili tri) i vodimo lep razgovor.
Potom odlazimo na Adu taksijem, koji je naravno žuti Mercedes, popularni ”ciganjski san” (nadam se da nikoga neću uvrediti, ali tako se zove) kojeg samo još boja drži da se ne raspadne.
Posle zagušljive vožnje zatvorenih prozora, koje nipošto ne smemo da otvorimo pošto taksistu ubija promaja, stižemo na piščev brod.
To je lepa Pasara – dalmatinka s motorom od 9.9ks.
Na njoj nema suvišnih detalja, taman je sređena da se na njoj opušteno uživa bez onoga “pazi ovo-pazi ono”, nemoj mrve, ne spuštaj tu štap, mamce, prosućeš vino, pazi na pepeo…
Jedemo hleba-masti-paprike i soli, mladi luk, rotkvice i pijemo malo mutno, domaće belo vino iz starinskog bokala i zamagljenih,velikih čaša za vodu od debelog stakla!
Plovimo lagano Savom, prolazimo pored Ade Međice, razgledamo splavove i sa simpatijama komentarišemo njihovu raznolikost i pokušavamo da formiramo likove vlasnika po izgledu splavova.
Naime, kučići su to videli od splavova i brodova! Svaki brod ili splav liče na svog vlasnika i obrnuto!
Vezujemo se za vrbu ispod čijih nagnutih grana pronalazimo hlad, zabacujemo štapove čisto iz zezanja, potom se kupamo, pričamo razne priče, ustvari ja slušam, pošto je moj pisac velika pričalica, puna duha i zanimljivih dogodovština.
Nailaze i ređaju se prijatelji u proplovljavanju…i druženje traje u nedogled….
Fenomenalan dan, koji nadam se, čeka još puno godina da bi se zaista odigrao…..” iz ništavila u slavu slava, iz beznjenice u raj, u raj , u raj…. Santa Maria della Salute.”

Doviđenja Momo Kapore /03.03.2010/.


Druga  priča  vezana je za mog oca.
Kao vrstan stručnjak u građevini i priznati inženjer tadašnjeg “Energoprojekta”, moj otac je  stalno bio na putu. Nemirnog duha i velike dečačke energije odlazio je na višegodišnja putovanja, a mene su s vremena na vreme ispisivali iz škole i spremali na preseljenje – na koje nikada nisam otišao.
Ne kažem, išli smo na letovanja, zimovanja, poneki izlet i pecanje, o lepim igračkama da i ne govorimo, ali kao da ga nikada nisam bliže upoznao…Nikada nismo imali bliskost drugara, da porazgovaramo o nečemu ili da se udubimo jedan u drugoga. Ne mogu da lažem, oduvek sam to želeo i mislim da bih bio mnogo srećniji i sigurniji u sebe da sam to imao. Bar bi mi bilo lakše da se nosim s izazovima koje svako ima u životu u mladosti!
Čudno je i to što priče i događaje ljudi pamte iz mladosti, dok su deca, ali ova se odigrava  kada sam ja odrastao čovek!?

Dogovaramo se jadno lenjo, letnje popodne da idemo da plovkarimo belu ribu u Belegišu na Dunavu.
Nalazimo se u kući u Starim Banovcima pa nam je blizu, a ima odličnih terena i može se do njih kolima.
Na iznenadni dogovor pakujemo, više “pabirčimo” pribor, šta imamo, prihrana hleb, mamci, sve što postoji…kopam gliste, a crviće ćemo da kupimo, kuva nam mama žito. Pakujemo i dve stolice na rasklapanje, jedan suncobran (mislim da je bio još dedin) koji kada se otvori, jednom trećinom više obećava kopanje očiju žbicama koje su procepale platno na krajevima, nego zaštitu od sunca!
U Belegišu svraćamo do mesare koju zovemo “kod braće” – pošto je drže dva brata i kupujemo par provereno najboljih sušenih kobasica. Pravimo šale s njima, kako se oseća prvi brat kada drugog pitaju čime se bavi – a on odgovara da “drži mesaru”.
 Odmah prekoputa u prodavnici, kupujemo jedan hleb, paradajz, po dva piva, a po jedno uzimamo da popijemo ispred , na klupi na kojoj seljani sede kao u priručnoj kafani!
 Pričamo s par meštana, raspitujemo se koga znamo, za zdravlje i novosti. Ko’živ, ko’mrtav? Ovde se ljudi još uvek interesuju jedni za druge!
Prolazimo crkvu i stadion, pa silazimo srtmoglavom serpentinom do Dunava, odnosno do velikog prostora koji čini belegiške ade. Kada je visoka voda veći deo je poplavljen, a kada se povuče ostavlja desetine ada, jezeraca, bara u kojima ostaje riba, koju savesni ribolovci kupe velikim mrežama “alovima” i vraćaju u Dunav (priznajem, lično sam jedne godine učestvovao u tome). Ili klinci iz sela “košare” ribu. Za one koji eventualno ne znaju, košari se tako što se probije dno pletenog koša-korpe ili odseče dno bureta, koje se spusti u predhodno zamućenu baru i rukom se vadi zarobljena riba. Bolja dečija zabava ne postoji!

Pošto je pesak “dunavac”, na kome bi mu pozavideo zbog beline i sitnog sedefa i onaj sa Sejšela, nadaleko poznat po kvalitetu, tamo se redovno kopa, što formira nove bare, a samim tim i puteve oko njih, tako da put do Dunava predstavlja pravi mali lavirint i izazov!
Postoji mogućnost da vozite pola sata ubeđeni da idete proverenim putem, kada odjednom nailazite na “slepu ulicu” ili na nov iskop.
Ali to je ono što ovoj vožnji daje neverovatan šarm i avanturistički duh!

Nalazimo mesto, koje ja odabiram i za divno čudo obojica konstatujemo da je dobro….
Raspremamo stvari, prihranjujemo ribu  i spremamo se da i mi jedemo. Taman dok se riba namami na bačenu hranu.
Ali odjednom na nas naleće stampedo krava, koje nam umalo ne sruši auto u vodu!
Smirile su se. Gledaju one nas – gledamo mi njih i konstatujemo kako su lepe.
Kako im samo zavidimo na repovima koji na svom kraju imaju čekinju i služe kao “utepaljka” za nesnosne sive obade. Nisu ti obadi opasni, nemaju žaoku, ali ozbiljno zaboli kada pecnu!
Pecamo!
Riba radi i svaki zabačajem se vadi nešto lepo…Bodorke, kesege, babuške…ma kao u snu.
Otac mi velikodušno prepušta suncobran, a ja ga džentlmenski odbijam i on se nalazi u pesku pored nas – neotvoren. Posle pola sata pogledamo se i obojica praskamo u gromoglasni smeh!
Dva velikodušna džentlmena prže se na suncu!
Bravo Maki, bravo tata…svako vađenje dobija komentar ,a naročito onaj “ooohhooho vidi kapitalac” ili zezanje “vraćaj bre tu siću u vodu”.
Dan prolazi prelepo, osećaj bliskosti i drugarstva kao nikada do tada!
Taj jedan dan! Dan koji je nadoknadio sve propušteno, pre i posle toga.  Dan kada sam osetio i doživeo ono što sam oduvek želeo!
A naročito osećaj blagostanja, onaj koji me uspavljuje čak pri samom sećanju na njega, i sada posle više od četrdeset godina!

Eto, to je voda, to je reka…To je moja priča!

Marko Korica
Calypso
Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže LSI

  • Drekavac sa Srednjih voda
  • ********
  • Poruke: 7037
  • Pol: Muškarac
    • LSI
  • Brod tip: AQ 575
  • Marina: Nautički klub "Stari Slankamen"
  • Veličina: 5,75 m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #50 poslato: 30, 11, 2020, 11:21:17 pre podne »
Леп увод, лепа прва прича али топлина друге угрејала ме је у ово хладно јутро последњег новембарског дана.

Као да нам је свима, негде дубоко у нама, остала сачувана једна празнина коју никад нисамо сасвим попунили, а у којој смо чували успомене на наше родитеље. Ма шта да су чинили, ма какви да су били, ми смо их једнако волели и увек су нам недостајали.

Сада, са оволико година, питам се некад да ли сам могао више, да ли сам могао још нешто да учиним за своју децу да у њиховим сећањима та празнина буде мања? Да ли сам био довољно са њима? И наравно, одмах ту крене самоодбрана - није се могло више, требало је радити, требало је зарадити...

Није на мени да закључујем, није на мени ни да пресуђујем. То су питања на која ћемо одговоре видети само у погледима наше деце, међутим, имам неки утисак, који ми греје душу, ма шта да смо пропустили, деца ће нам то опростити. Јер једном и она одрасту и боље схвате зашто неке ствари нисмо могли или умели, док су она била мала.

Хвала ти, Марко на овој причи.

Van mreže DuleN

  • Kapitalac Dunavski
  • *******
  • Poruke: 1555
  • www.mojaladja.com
    • AluNautika
  • Brod tip: AluNautika
  • Marina: Stari Slankamen
  • Veličina: 6.3 m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #51 poslato: 30, 11, 2020, 11:32:38 pre podne »
Lepo....

Van mreže Bakara

  • Administrator
  • Kapitalac Dunavski
  • *****
  • Poruke: 1618
  • Pol: Muškarac
  • Brod tip: Riviera
  • Marina: Zemun
  • Veličina: 8.7m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #52 poslato: 30, 11, 2020, 12:39:49 posle podne »
Odličan tekst  clap ok
Svaki dan proveden na reci, ne racuna se u zivotni vek

Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #53 poslato: 01, 12, 2020, 07:22:11 pre podne »
Hvala vam kolege  114 114 114
Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #54 poslato: 11, 12, 2020, 06:36:35 pre podne »
2020

"Neočekivano lep i topao dan za kraj novembra“, započeo bi svoj tekst neki novinarski diletatnt, pomislio sam ispijajući već drugu čašicu rakije, sedeći u bašti restorana „Gardoš“ sa pogledom na Dunav, Zemun i čitav Beograd, Avalu, Šumadiju i, u zavisnosti od toga koliko ste dalekovidi... Đerdap, Crno more, Istanbul...

Ali zaista, zaista, neočekivano topao, sunčan i lep dan za kraj novembra! Kao da neće ubrzo Nova godina, pahulje, zima, poledica, zaleđivanje mog prastarog klima uređaja, na koji se još uvek grejem, i otvaranje sa strepnjom januarskog računa za struju,- na koju se takođe još uvek grejem.

Zovem konobara i neumereno hvalim rakiju, kako bih se nekako opravdao za naručivanje treće...

Čekam je! Znam da će doći! Nikada do sada nije ni sekunde kasnila; mada mora da mnogima koji su se žalili dok je čekaju, časovnici nisu bili dobro podešeni, kao ni očekivanja od nje...

Pijem treću i konačno mi se onaj dobro poznati osećaj topline  razliva kroz grudi! I prošli put, dok sam je čekao, napio sam se! Uhhhh, još kako se napio! Nije mi zamerila ni malo! Čak sam  joj bio šarmantan... Da, šarmantan sam ostao i u narednih par meseci, govorio stihove bez imalo stida, pisao pesme, šaputao da je volim, upisivao njeno ime na svakom mogućem papiriću, odmah ispod svog potpisa. Znam, radiću to još dugo posle nje... Kada ode, a otići će! Kao i svaka druga! Pijuckala je i ona sa mnom, a onda je odjednom počelo da joj sve smeta.

- Seti se svog obećanja! - znala je da kaže kada bih poručio novu turu.

Gledam ka Dunavu i osluškujem njene korake, taj dobro poznati zvuk, poput časovnika koji odbrojava sekunde do njenog dolaska... Tik, tak, tik, tak... Okrećem se ka njoj! Oooo, Bože, koliko je još uvek lepa! Kao i ono veče! Zaista, vredelo je čekati je, barem zbog tog njenog izgleda, elegancije, decentnosti dame, tamnog kaputa do malo iznad kolena, lakovanih cipela s visokim štiklama i neke elegantne marame koja joj je virila ispod kaputa i preko revera.

- Jesmo li se mi već negde videli? – upita me kroz šarmantni osmeh koji je otkrivao savršeni niz belih zuba.

Ustao sam i primakao joj stolicu. - Je l’ ti odgovara ovde?

- Daaaaa, prelepo je, vidi se ceo grad! Bila sam ovde zimus, mada je bio mrak i nije se ovako lepo sve videlo!

- Predivno izgledaš! Baš si elegantna.

- Znam da sam možda malo preterala sa večernjom garderobom - preko dana, ali znaš i sam da se ja samo tako oblačim.

Pogledala je moje prazne čašice rakije na stolu.
- Oho, vidim da već „radiš“ !- reče reče kroz smeh.
- Šta bi sa onim obećanjem kada smo se upoznali? Piće samo vikendom i nema napijanja? Danas je ponedeljak?

- Draga moja, svi mi obećavamo svašta, čak i verujemo u to dok obećavamo, ali ti najbolje znaš koliko dugo ta obećanja traju! - završih i poručih novu turu.

- Ti ćeš crveno vino?

- Da može, hvala... A za obećanja znam! Zato ih, veruj mi, više ni ne slušam!

- A ti, šta je sa tobom? Šta je sa tvojim obećanjima. Šta je sa nadom koju si onoliko budila? - upitah je.

- Ne znam zaista. Niti obećavam, niti budim nadu, niti sam dobra, niti sam loša! Ne zavisi to od mene! To zavisi od tebe, drugih, od vas... Ja sam samo tu kao što je tu i vreme. Ne možeš me optuživati da sam kriva za bilo šta!

- Stvarno?

- Da, stvarno! Uskoro se razilazimo za stalno. Znaš i sam da me nećeš više nikada videti i da se nikada neću vratiti! I možda nije ni damski da ti kažem, ali jedva čekam da se to desi! Neka ti dođe druga, nova. Neka se ona malo nosi sa svim problemima . Meni je zaista dosta! Koliko god pisao prvih meseci i dalje moje ime na svakom parčetu papira ispod tvog potpisa, doći će ta druga i počećeš da pišeš njeno ime! Nadam se samo da i silna ljubav, radost i veselje neće preći u prezir i nestrpljivo čekanje da ode, kao što je kod slučaj kada sam ja u pitanju.

- I nemoj me, molim te, optuživati i pamtiti po lošem! Kakve ja veze imam sa okolnostima koje su se desile otkada smo se upoznali i dok smo bili zajedno?! Hoćeš da mi kažeš da sam ja kriva i za bolesti, viruse, ratove, migrante, terorizam, zagađenja, i za politiku i za ekonomiju... Za to što nismo otišli na more... Za zatvorene granice, neizvesnost! I kako me to sada gledaš? - upita

- Gledam! Gledam. Ne znam šta da ti kažem!

- Pa, imao si ih mnogo, Marko, pre mene! Hoćeš tačno? Imao si ih 46  i valjda si nešto do sada naučio!? Nisam ti ja ni prva, a ni poslednja, očigledno.  I nemoj da se lažemo, molim te, nećeš me po dobrom pamtiti i ako sam ti dala 320 dana svog života i još uvek sam tu, koliko god me više ne voleo. I znam da jedva čekaš da odem, i znam da jedva čekaš da dodje dođe nova i da ćeš joj se radovati isto kao i meni, a verovatno i više. Da ćeš već prvo veče, možda, na nju potrošiti duplo više, da ćeš staviti njenu sliku na zid kancelarije, da… da... - zastala je malo i stpustila glavu.

- Da te ona možda neće razočarati kao ja! Ali videćeš i sam koliko ja nisam ništa kriva, da sam samo učesnik i posmatrač dešavanja isto kao i ti! Uostalom, da je bilo koji od vas ispunio barem deo datih obećanja sebi, po mom dolasku, možda bi shvatilo koliko ste samo vi krivi za ono što vam se događa u životu. Sećaćeš se ti mene još sa setom… Videćeš!

- Vidi, moraš i ti mene da shvatiš! Zaista su mi se prošle godine izdešavale svakakve stvari, mislio sam da gore ne može biti! Ti si mi davala nadu. Mislio sam da si ti prekretnica svega toga u životu! Da ćeš sve promeniti. Da će tvojom tvojim dolaskom sve biti drugačije i da sve ružno ostaje iza mene...

- Mislio si da jedna noć može nešto da promeni? Marko!? Da li je realno da to slušam od tebe!? Neću ti reći da sam mislila da si pametniji od toga, ali nisam znala ni da si toliko bio očajan! Mislio si da će jedna grandiozna proslava, jedna noć, prazna obećanja koja se svode na laganje drugih i sebe, jedno pijanstvo i moj dolazak, nešto da promene? Marko, zaista mi to ne liči na tebe! Znaš ti bolje od toga!

Sada sam ja spustio glavu ka zemlji, a zatim je podigao i pogledao ka Dunavu...

- Idi molim te... - rekao sam joj.

- Idem, ali i sam znaš da to neće promeniti ništa, ni danas ni kada zaista odem za ovih nekoliko nedelja do 01.01.2021. Moraćeš sve to da menjaš sam u sebi, a i od samog sebe ne možeš pobeći 31.12.2020. I raduj se, naravno, Novoj godini... Simpatično je sve to. Nešto menjaj, nešto prihvati, nešto jednostavno pusti...

- Idem, Marko, budi mi dobar - reče mi kroz osmeh i posla poljubac sa dlana.

- Čekaj, 2020, nisi mi dala ni jedan odgovor!

- Nisi me ni pitao, dragi Marko, a i da jesi, sve ih već znaš i sam , kao i svi oni koji će ovo čitati! I nemoj da čekam ja. Čekajte vi 2021! I pamet u glavu, zašto mislite da vam bilo šta pripada?

- Zar ne pripada? Stani, molim te, stani! Ne odlazi sada od mene!

Okrenula se elegantno na visokoj štikli kao da je bestelesna! Podigla je ruku ka konobaru i poručila još jednu rakiju i creveno vino. Stala je iznad mene kao spomenik prekora uzaludnosti, strasti, lepote, davanja i uzimanja...

- Hoćeš da sedneš? - upitah je.

- Ne, hajdemo do ograde.

Uzeli smo čaše i prišli nestvarnoj  staklenoj ogradi koja se činila kao opna od sapunice.

- Marko, nemoj pitati ovo ni mene ni 2021, molim te. Pitaj sebe i ljude oko sebe. Zašto  mislite da vam sve pripada i da, ako to ne dobijate, da je nepravda, a da se sreća i dobre stvari podrazumevaju same po sebi? Dok se antički čovek zagledao u zvezde, srednjovekovni u Boga, vi ste se zagledali u sebe same! Sreća nije permamnento stanje, ma koliko banalno njoj težili, već stvar prepoznavanja trenutka, a sve ostalo treba da bude osećaj blagostanja. Sva vaša uverenja i ubeđivanja da morate da budete srećni, vode vas u očaj što to niste i sprečava vas upravo u uživanju u blagostanju koje ni ne primećujete da imate! A imate ga svi, pa i ti. Neko u manjoj, neko u većoj meri, ili drugoj formi.

- Vidiš me Marko? Očima? Rekao si da sam lepa!

- Vidim te!

- I? Je l’ malo? Malo li je, pa samo to? Nisi ni ti, ni niko od vas, potpisao ugovor da će život biti bez poteškoća! Stara sam ja dama, Marko,  2020. godina! Nekada ste jurišali mačevima, u oklopima, a danas aspirin ako boli glava... Bole leđa... I kakve vam distance smetaju sada, kakve gluposti? Distancirali ste se sa društvenim mrežama, čipovali pametnim telefonima koji znaju sve bolje od vas, pa čak i koliko ste koraka prešli...

- Nemoj da sam vam ja kriva za bilo šta, a naročito tebi , jer sam zamolila još onda, 2019, da mi te da, da te dovedem malo u red posle svega šta ti se izdešavalo!

Pogledao sam je u oči kao da je vidim prvi put, kao te ponoći dok sam je čekao u zadimljenoj kafani uz lampione i šampanjac. Ovaj put je imala oči anđela, a jedan crvenkasto-žuti list jasena  pade preko cele ove priče, čekajući prve pahulje...

Gardoš je lep i zimi, svaka Nova se zaljubi u njega na prvi pogled!

 

Marko Korica
Calypso

15.11.2020
« Poslednja izmena: 12, 12, 2020, 12:08:15 posle podne calypso2 »
Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže srsa

  • Kapitalac Dunavski
  • *******
  • Poruke: 2072
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
    • Брод СРСА
  • Brod tip: челични кабинаш
  • Marina: марина ЈП Ада Циганлија
  • Veličina: 10х2,9м
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #55 poslato: 11, 12, 2020, 07:04:22 pre podne »
Odlično Marko, odlično. ok  clap clap clap 114

Van mreže mesechar

  • Administrator
  • Kapitalac Dunavski
  • *****
  • Poruke: 1206
  • Pol: Muškarac
  • sledece godine u ovo doba bicemo milioneri
  • Marina: Savska Oaza
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #56 poslato: 11, 12, 2020, 13:47:16 posle podne »
Ja uopste ne mogu da ocenim da li je ovo kvalitetno stivo ali eto igre slucaja kao da mi se sa mislima poigravas i to sve u istinitu pricu o bas meni pretaces.....
nikad kravata nikad stalni posao

Van mreže LSI

  • Drekavac sa Srednjih voda
  • ********
  • Poruke: 7037
  • Pol: Muškarac
    • LSI
  • Brod tip: AQ 575
  • Marina: Nautički klub "Stari Slankamen"
  • Veličina: 5,75 m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #57 poslato: 11, 12, 2020, 16:49:01 posle podne »
Ja uopste ne mogu da ocenim da li je ovo kvalitetno stivo ali eto igre slucaja kao da mi se sa mislima poigravas i to sve u istinitu pricu o bas meni pretaces.....

Оног момента кад читалац осети у себи нешто, кад прича учини да нешто заигра у души и човек у причи препозна себе, онда се више не поставља питање да ли је штиво квалитетно или није - сигурно јесте.

Ово је једна веома лепа прича.

Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #58 poslato: 12, 12, 2020, 09:39:05 pre podne »
Hvala kolege  114 114 114
Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #59 poslato: 10, 01, 2021, 10:14:40 pre podne »
Evo jedne priče za snežni dan

PRVI SNEG

„Dokle će da pada ova kiša  nije mi jasno?“
„Pa šta bi ti da pada, keve ti, početkom decembra!?“, odgovori Tanja svom  dečku Vladi, koji ju je vozio kroz grad.
„Šta god, samo da ova kiša prestane! Neka padaju što se mene tiče i žabe s neba, ali ovo počinje da mi utiče na raspoloženje! I kako su nam ulice tako prljave? Jebo te, sećaš se prošle godine u Austriji! Auto nam je stajao deset dana na parkingu, padala je kiša, duvao vetar, sijalo sunce...i kada smo došli po njega jedva da je bio prljav! A pazi sad apsurda,  mi jedini na planeti peremo ulice pijaćom vodom iz Gradskog vodovoda!? A ulice nam nikad prljavije! Pa da, kod nas sve mora da bude apsurdno! Definitivno onaj fazon, ako nisi poludeo  –  onda nisi normalan! Pazi, od ovoga jedino može da bude gora ona bljuzgavica, znaš ono kada dan-dva pada sneg i onda se bljuzga po ulicama narednih deset dana.“
„Tada su mi kola najprljavija!“
„I uostalom hoćeš li mi reći gde te vozim i zašto?“
„Skreni ovde ka Bulevaru i idi pravo do vrha, pa kod Đerma skreni levo!“, reče mu Tanja umesto odgovora.
„Evo stani ovde... ispred ovog bifea i čekaj me u kolima. Brzo ću ja...“
„Čekaj, da nećeš možda da ideš u ovu rupu od kafane?“, upita je Vlada. „O čemu se ovde radi?“
„Zar će lepa Tanja, odnegovano, vaspitano gradsko dete, mlada glumica  u usponu da se vuče po ćumezima, a sa mnom nećeš na utakmicu!?“
„Obećao si da ćeš da me voziš i čekaš,  zato molim te ćuti i nemoj da mi  komplikuješ...Važi?“, reče Tanja namignuvši mu s oba oka, namreškavši svoj lepi nosić.
Ušla je u kafanu. To je bila jedna stara beogradska kafana, onaj tip  malih kafana koje su gotovo iščezle iz grada, a mogu se naći još jedino po periferijama i provincijskim gradićima. Mali izlog ka ulici pored ulaznih vrata, za kojim se nalazio  improvizovani pult za sedenje s barskim stolicama presvučenim bordo skajem. Za taj pult obično seda neko ko svrati samo na „po jednu“ - onako, maltene s` nogu. Četri okrugla stola sa stolicama i kariranim stolnjacima progorelim od cigareta, ali čistim, šank od inoksa i lamperije, na kome se nalazio već odavno zaboravljeni telefon, u koji,  kada nekoga zovete ubacite žeton, prethodno kupljen od konobara, a kada dobijete veza, obavezno pritisnete dugme, a novčić „propadne“. Na taj telefon nekada su zvane i stalne maliganske mušterije od strane večito brižnih im supruga, mada je konobar odavno znao sve cake kako da izbegne odavanje drugara...
Bila je jedina devojka u kafani. Starija žena neodređenih godina, izblajhane i natapirane kose, s previše loše i jeftine šminke na licu, odmeri je od glave do pete.I zgleda neka stara noćna ptica...
„E ovakva sam ti ja bila kada sam počela da šljakam u Maži... kao ruža...“, reče sa setom i hvalom noćna ptica svom pratiocu i sasu čašu vinjaka na eks, potom otpivši i mali gutljaj piva ’da ugasi vinjak’. „Bato, donesi mi još jedan!“, viknula je konobaru, pokazujući iznad glave praznu, malu čašu. „A posle me je Mika-kocoš odveo za Pariz! E to je bio život! On se kartao noću, a preko dana škljocao praznim aparatom  naivne strendžere na Jelisejskim poljima, a ja se kao gospođa probijala na filmu. Ej, pa Alen Delon, lepi Miša, pa Stevica Marković... Posle me je zajebao, mamicu mu jebem, uzeo mi sve stvari  i pare što sam uštedela i otišao ...najebala sam ti bila k’o ’žuta’!“ Jedno dugačko, parisko ’uuuhhhh’ ote se noćnoj ptici iz grudi...
Tanja je odlučila da sedne za pult kod izloga, za kojim je već sedeo postariji muškarac...
„Jeli slobodno?“,upitala je.
„Kada bih rekao onu fucnutu foru ’slobodno je još od četrdesetpete’ ne bi valjalo....zbog svih skorašnjih ratova vaše generacije...“, našali se čovek. Ustao je i manirima koje niko ne bi očekivao na ovakvom  mestu i od nekog od gostiju ovog bircuza, pridržao Tanji kaput i primakao šank-stolicu da sedne.
Odmah je došao i konobar, zainteresovan zatečenom situacijom i ulaskom ove lepe, mlade devojke.
„Šta biste?“, upitao je Tanju.
„Može jedan kapućino.“
„Kapućino ne trošimo, može nešto drugo?“, odgovori konobar bez ijedne grimase, očigledno naviknut na svašta...
„Šta gospodin pije?“, pogleda Tanja. „E to ću i ja, može jedna čaša belog vina!“
„Donesi joj lepu čašu s nožicom, nemoj ovu ’stolovaču’  ili ’špricerušu’ majke ti!“, doviknu  gospodin konobaru... „Zar  vaša generacija pije belo vino? Ja sam mislio da pijete samo pivo i koka-kolu....i kapućino...i kako beše...da... i eksere...Ono što je nama bilo hipi i trava, vama je rejv...“
„Izgleda da ja idem ispred svog vremena! Na koga li sam samo...?“, odgovori  kroz smešak Tanja.
Očigledno je bio stalni gost u ovoj kafani! Izgledao je kao intelektualac, sklon umetnosti, koji je definitivno pamtio i bolje dane. Preko diskretno karirane košulje nosio je crni džemper, pa zelenu vijetnamku, farmerke i cipele koje su bile u potpunom neskladu s njegovim pomalo pohabanim izgledom, kafanom  i gradom... savršeno blistave, lakovane, salonske cipele.
Iako se videlo da dosta pije i puši, poprilično je dobro izgledao. Jedva naglašen, niski stomačić, na vitkom telu, malo duža seda kosa padala mu je u pramenovima na kragnu vijetnamke. Za muškarca poprilično lepo i skladno lice...
„Oči sveznajuće stare kornjače! Čega se taj sve nije nagledao i šta je sve proživeo!“, zaključi Tanja, onako za sebe. Izgleda da joj je ovaj gospodin bio jako zanimljiv, pošto ga je gotovo netremice gledala!
„Hoćete još jednu turu?“, upitala je Tanja .
„Zašto mi persiraš? Reci mi Ti, molim te.“
„Zato što me je mama vaspitala da nepoznatim čikama obavezno persiram.“
„Pa valjda je i tata učestvovao u vaspitavanju, a tate bi  trebalo da nauče sinove i ćerke da  kada sednu s nekim u kafanu da piju automatski pređu na Ti!
„Tata na žalost nije stigao da me vaspitava!“, reče odsečno Tanja.
„Pa, znaš ono, kada te neko grdi, uvek kaže ’kako te je to majka vaspitala’, pa maternji jezik, pa majka domovina... vidiš majke imaju važniju ulogu od pomalo blesavih očeva...“
„Moj otac nije bio blesav, pa me nije vaspitavao – naprotiv! Bio je izuzetno obrazovan i učtiv, naročito za druge!“, odgovori pomalo oštro Tanja.
„Zašto pričaš o ocu u prošlom vremenu?“ upita gospodin.
„Zato što je mrtav! Umro je kada sam imala dvanaest godina.“
„Kako je umro?“, začudi se gospodin.
„ Kako je umro??? Hmmmm pa umro-umro! Kako bi se to inače umiralo!?“, odgovori Tanja.
„Vidi, pričaš s profesionalcem u toj oblasti, gledao sam smrti u lice više puta u životu, a tri puta sam zaista i umro. Čak mi je i religija, zbog svega toga dovedena u pitanje, ali znam sigurno da nikada neću biti budista! Pitaš se zašto... E pa kakve sam sreće, verovatno bi se po kazni reinkarnirao ponovo – u samog sebe! Hahaha!“,  nasmeja se gospodin gromoglasno. „Čini mi se da mi je vera u Dionisa sve primerenija...“
„Ne vidim ništa smešno u tome što pričate i kako je moguće da ste već tri puta umrli, a sedite sada živi pored mene!?“
„Pa tako što čovek ne umire samo fizički! Znaš, fizička  smrt je i najlakša, ni ne boli....samo odjednom ništa... mrak i tišina... najteže je kada nestaješ kao čovek, kao ličnost...evo ja sam nestao pre mesec dana po treći put! Oduzeli su mi katedru na Akademiji! Samo pssssttt... to ovde niko ne zna!“, reče gospodin tiho Tanji. „Dionis je tu opet umešao prste, izgleda da predavanja i on ne idu zajedno! Između ostalog, zamerili su mi i to da držim ista predavanja po dva-tri puta za redom, ali kako studenti drugačije da utvrde gradivo! Hahaha...“
Zagledala se u njega... osetila je odjednom neku žalost prema gospodinu, a kad je videla iskrzanu kragnu na njegovoj besprekorno čistoj kariranoj košulji, umalo se nije rasplakala.
„Izgleda da te čudi kako se pored svega i svojih godina, ovako dobro držim  –  za čašu...?“
„Ma bitno je da čovek ima za nešto da se drži u životu! Najgore je kada nemaš ništa, a ja to najbolje znam! Kada te ostave najvoljeniji, onda kada su ti najpotrebniji!“ reče Tanja kao da prebacuje nešto. Nije se znalo, da li se obraća gospodinu direktno ili muškarcima uopšte. „Teško je živeti s mržnjom!“
„Jeste teško, ali onaj ko sada mrzi, znači da je nekada voleo! Između ljubavi i mržnje je veoma tanka linija. Vidiš, ekvivalent ljubavi je mržnja! A mržnja vremenom prođe, pa posle budeš kivna na samu sebe, zato što si gubila vreme na mržnju prema nekom ko više nije  tu! Uvek mislimo da će biti vremena za njega ili nju, ali život to tako uredi da ga nikada ne bude! Ustvari šta je... treba živeti i voleti odmah! E tu je hrišćanstvo pogodilo u centar... znaš... treba praštati, bezrezervno! I to najviše zbog sebe! Opraštaš  i opraštaš  i opraštaš... dok te voljeni povređuju... i šta dobiješ? Dobiješ samog sebe i voljene oko sebe! Sebe čistog i srećnog, nekog ko voli... a ko voli bude i voljen!“
„ To su samo teorije... a izgleda da ste dobri u tome! Sudeći po Vašem umiranju po nekoliko puta, deca su vam  jedinstveni trostuki siročići.“, zaključi Tanja otpivši gutljaj vina. Htela je da pokaže gospodinu, da može da mu parira u razgovoru i teoretisanju.
„Za sve siročiće ovoga sveta!“, podiže gospodin čašu i nazdravi. „Bato donesi još jednu turu vina! Ali pola litre... nego znaš li kako se napija? Prvo se poručuje po litar, pa pola litre, pa po dva deci u čaši...e od tih dva deci se napije!“
Razgovor se nastavljao i postajao sve intimniji i dublji...
Primetili su i drugi gosti začuđujuću bliskost ovo dvoje slučajnih poznanika.
Kao da je neka nevidljiva aura lebdela oko njih dvoje, povezujući ih u čudan skup  –  starijeg prosedog gospodina i prelepu mladu devojku duge svilene kose...
„Gledaj ga samo, matori keša! Šta li sada laže ono jadno dete?“, reče ljubomorno noćna ptica.
„Ma i ona, vidi za koga se zakačila! Dok se poeni dobijaju na jezik... tu  ti je profa na svom terenu, pa je možda i upeca, ali kada curica vidi da on nema ni cvonjka u džepu... ooodeeee!“, reče pratilac noćne ptice, mahnuvši rukom, kao da tera nekoga...
„Sramota, može bre otac da joj bude!“, dodade konobar za šankom.
„Ma znam ja njega...“, nastavi noćna ptica. „Švalerčina ti je to stara...Dok je bilo love živeo je kao car, znaš kakvu je ženu imao, ona glumica iz Narodnog pozorišta... kako li se zove... stade mi mozak... nije ni važno, ali pobeže žena na vreme od njega... Običan teoretičar, pijandura i kurvar, pa da je profesor na toj Akademiji još sto puta!  Ne vredi ti on ništa...folirant  jedan, pije samo belo vino...znala sam ja malo veću gospodu od njega, pa su pili i rakiju i pivo i vinjak i...“
Sedeli su ćutke i gledali kroz prozor. Izgleda da su sve reči bile potrošene...
Uhvatila ga je odjednom za ruku i stegla je.
Gospodin je spustio glavu, a niz obraz su mu se slile dve krupne suze... „Izvini za sve ... Nemoj...“, prošaptao je jedva zadržavajući suze. „Ne treba ti sada ovakvo razočarenje kao što sam ja...“
Tanja je zgrabila kaput  i istrčala iz kafane samo u džemperu. Okrenula se shvativši da je zaboravila šal, ali ga je gospodin već držao u rukama, prislovivši ga na lice i usta... jecao je u njega...
Ušla je kod Vlade u kola i počela da plače... to nije ni bio plač, nego ropac...
„Šta se desilo?“ upita je Vlada, vidno uzrujan.“Govori šta se desilo!?“
„Je li te dirao onaj matori? Ako te je pipnuo  –  odvaliću ga! Šta si radila unutra, zašto si sedela s njim u onom ćumezu?“
Tanja se primirila. Obrisala je suze i zapalila cigaretu...“Ajde vozi!“,  rekla je gotovo smireno.
„Neću da vozim dok ne dobijem neke odgovore i ne saznam šta se dešava!“
„Ko je onaj matori i šta ti imaš s njim? Zašto si onako izletela i zašto si plakala? Je li me varaš s ofucanim matoranom... ma ko ti je on!?“
„Budalo jedna... to mi je otac... moj tata“, odgovori Tanja.
Konačno je prestala kiša. Pretvorila se u prelepi, devičansko beli sneg, velikih krupnih pahulja...


Marko Korica
Calypso2
Navigare necesse est, vivere non est necesse