Autor Tema: Brod od papira (priče iz knjige)  (Pročitano 24170 puta)

0 članova i 2 gostiju pregledaju ovu temu.

Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Brod od papira (priče iz knjige)
« poslato: 25, 06, 2019, 06:26:46 pre podne »
Poštovane kolege, evo jedne priče  114 (nadam se da će vam se dopasti)

      BATINA PLOVIDBA
„Hej, kume Bato!“
„Zdravo kume, otkud ti ovde?“, obradova se Bata ovom slučajnom susretu.
„Evo u prolazu, nema parkinga pa sam stao malo dalje, a idem da kupim neku opremu za pecanje. Znaš da  gore ima odlična prodavnica pribora. Nego, šta ti radiš ovde,  jesi li dobro?“
„Ma odlično sam, baš sam bio kod lekara u  dispanzeru, išao sam da zaključim bolovanje!“, reče Bata.
„Znači dobro si sada, ne kašlješ onoliko?“,  upita kum stavivši Bati ruku na rame kao da ga grli.
„Ma, kašljucam pomalo, ali ništa strašno. Vidi, moram da ti kažem, čitao sam na interenetu koliko je čovek u stanju da sam sebe razboli, to ti se zove psihosomatski! Razboliš sam sebe burazeru, a da ti nije ustvari ništa! Jebo te, idem po lekarima, snimaju me rendgenom, vade krv i svi me nešto čudno i sažaljivo gledaju! A o analizana i rezultatima ni da beknu, valjda je i njima neprijatno da mi kažu da mi nije ništa.
Tako da sam ti ja sve to oko moje bolesti i izlečenja shvatio sam ! I eto!
Saznao sam za to `psihosomatski`  preko intereneta pre nekoliko dana, ali sinoć odlučim da mi nije ništa i dođem jutros da zaključim bolovanje.“
„I šta ti kaže doktor na to?“, zabrinuto upita kum.
„Ništa, dao mi je doznake i gleda belo. Hteo je još nešto da razgovara sa mnom, ali ja sam ga kategorički prekinuo ’zdrav sam doktore i tačka’! Ni njemu nije bilo jasno otkud to u meni, a ja mu kažem da sam odlučio da sam zdrav i da od danas mnoge stvari u životu menjam. Nema više bežanja iz stvarnosti u umišljenu bolest, nego u koštac sa životom, burazeru i samo pičim  napred!“
„Bogami kume, velike i lepe promene kod tebe. Nego ajmo na kafu negde, da ne pičamo ovako na ulici.“
„Nemoj molim te, moram do firme da odnesem doznake. Ajde čujemo se kasnije, pa se gledamo, važi kume, ne ljutiš se?“
„Ih kume moj dobri, sve važi, javi se posle posla da se vidimo...“, reče kum zagrlivši čvrsto Batu.
„Šta ti je, što plačeš?“, upita Bata kuma, zatečen čudnom situacijom.
„Ništa, izvini,  nešto sam se raznežio, čujemo se kasnije.“, reče kum okrenuvši se...
„Idi bre, svašta kume, raznežio se ko curica.“ reče Bata. „Moraću i tebe da naučim neke stvari u novom životu!“
Bata je ušao u svoju kancelariju koja se nalazila iznad garaže i radionice za  održavanje i popravku vozila, nekada najveće državne turističke agencije, koja je u okviru svog poslovanja posedovala i rent a car vozila.
Bata je radio u toj firmi preko trideset godina, a kao šef pogona opreme i voznog parka, video je i ispratio mnoge rukovodeće i vlasničke  garniture. Prvo državne i partijske, rodbinske a potom i novokonponovane tendersko-tajkunske.
„Društvo, doneo sam flašu pića da častim, pošto nisam  video svoje drugare s posla mesec dana!“,  uzviknu Bata još s vrata kancelarije, podižući flašu u vis.
„Ooo, koga to vidimo!“,  rekoše skoro uglas kolege.
„Evo da se malo počastite, znam da je zabranjeno piće, ali ipak sam ja ovde još uvek neki šef!“, reče Bata onako s osmehom.
Seli su svi za njegov veliki radni sto.
„Bato“, reče kolega, “znam da ne piješ, ali da te pitam hoćeš li i ti jedan vinjak?“
„Ko ne pije? Naravno da hoću, pa nisam bolestan!?“, našali se Bata.
„Opa bato, šta će to da bude!? Pa ti nisi pio ni za Novu Godinu!“
„E pa krajnje je vreme da počnem!“, reče Bata, našta svi počeše gromoglasno da se smeju.
„Dobro si se setio ’pod mladost’ da počinješ!“
„Nego Bato, da ne kvarim, ali tražio te je direktor. I to više puta. Mi kažemo da si na bolovanju, a on kada to čuje - samo nešto promrmlja i prekine vezu.“
„Ništa ne brini, idem ja do njega, samo da popijemo još po jednu, pa svi na posao!“
Bata ispi drugu čašu vinjaka „na dušak“.
 „E pa da se ide. Ajde, ljudi, vidimo se i da se pozdravimo!“
„Hahaha tebe baš uhvatilo, vidi se da ne piješ! Pa šta se pozdravljaš ’koji moj’, pa vraćaš se ovamo za pola sata!“, reče kolega.
„Mislim da ne!“, odgovori Bata.
„Druže direktore, stigao je Bata iz Opreme.“, najavi ga sekretarica telefonom.
„Neka uđe!“
„Pa gde si ti Bato čoveče?“, upita drugarski direktor šireći ruke.
„Znate, bio sam malo duže na bolovanju, ali snađete se vi i bez mene.“, reče Bata.
„Ma snađemo se mi,  kada je sve po planu, ali da vidiš kada je stani-pani, ne znaju gde im je glava, ma opšti haos!
Nego, ti znaš koliko ja tebe cenim i kao čoveka i kao stručnjaka, tvoje iskustvo je ogromno, ti si ovde od osnivanja, ali Bato ja ne znam dokle može ovako! Malo-malo pa si na bolovanju. Više ne znam da li i kada uopšte,  mogu da računam na tebe!?“
„Pa direktore, baš sam zbog toga došao. Zaključio sam bolovanje i više na isto ne idem! To mi je sve bilo psihosomatski, ustvari, da bi lakše shvatili - umislio sam da sam bolestan!“
„Čekaj Bato, a kašljanje, a one mrlje na pljućima, pa rendgen...“
„To je direktore posledica nezadovoljstva životom i poslom,  neka vrsta bega od stvarnosti i predaja. Telo samo sebe razboli! Kao kada vam iskoči osigurač u kući!
Pa pošto sam ozdravio i ne pada mi na pamet da mi sve to postane hronično u glavi, da mi stalno ispadaju osigurači, primite moj momentalni otkaz!“, reče Bata kao da ga sve ovo zabavlja.
„Čekaj bre Bato, kako to misliš? Kako da ti nađem zamenu? Niko ne zna tvoj posao da radi kao ti. 
Bato, ma gde se daje otkaz u tim godinama!?  I od čega ćeš da živiš čoveče ?“ upita direktor, kao poslednji adut da ga zadrži u firmi.
„Od onoga što mi je ceo život bio san! Održavaću i popravljaću brodove i motore na Savi. Sami ste rekli da posao znam, pa ako valjam vama ovde, valjaću i drugima na reci!  A baš sada idem na Savu, znate i ja imam  jedan brodić s kabinom, koji sam dosta zapustio. Idem prvo da sredim sebe, pa brod, a onda i sve ostale brodove koji dođu na popravku i servis.
Zbogom direktore i nemojte nešto zameriti!“, reče Bata uz pozdrav podignutom rukom.
Stigao je u marinu, koja se nalazila predivnom savskom rukavcu u obliku  jezerceta. Imao je osećaj da je daleko od grada, potpuno izolovan i srećan.
Sava se zelenila u pastelnim nijansama i kao da nikada nije bila toliko bistra.  Krošnje drveća su se obukle  u najlepše boje jeseni, a nisko popodnevno sunce  grejalo je taman koliko čoveku prija toplote i svetlosti.
Bati se učini za trenutak kao da sanja.
Ispunio je svoj životni san!
Ogroman teret  pao je s njegovog srca. Osećao se odlično, kao nikada do tada!
„Ovo je raj!“, reče sam sebi i ote mu se iz grudi  duboki uzdah spokojstva.
Ušao je u svoj brod, skinuo tendu i otvorio prozore da se proluftira. Dugo ga nije bilo na reci. Potom je oprao sto i klupu na krmi i seo na nju. Zapalio je cigaru posle dvadeset godina, povukavši duboki dim, od koga mu se malo zavrtelo u glavi, isto kao kada je kao klinac prvi put krišom zapalio ukradenu cigaretu iz očeve tabakere.
„Začudo nemam ni malo straha ni dvoumljenja za ovo što sam uradio i radim!?“, pomisli. „Znači konačno radim nešto ispravno i radim samo za sebe. Radim ono što volim!“
To treba da se zalije! Ali kako odavno nije uopšte pio, na brodu  nije imao ni jedno piće.
„Ejjj Mašo!“ javi se Bata komšiji dva broda od njega. „Koliko čujem, ti uvek imaš nekog dobrog vina na brodu.“
„Imam naravno, ajde dođi na jedno.“ pozva ga komšija.
„Ja bih te zamolio da mi daš dve flaše, ja ću ti ih platiti odmah ili kupiti  sutra druge, a nemoj da se naljutiš ako sedim malo sam na brodu, baš mi se nešto uživa u tišini reke.“
„Ma kakvo plaćanje i vraćanje, samo uživaj komšo , barem vina imamo.“ , odmahnu komšija rukom i donese mu jednu flašu od dve litre domaćeg „ Rajnskog rizlinga“.
„Ako treba nešto da ti se pogleda na brodu samo reci , a za ovo vino imaš „ruke“ za servis besplatno, ti samo kupi ulje i filtere! Od danas servisiram motore i održavam brodove!“ reče Bata komšiji.
„E pa super, odavno nam fali  ovde jedan dobar majstor!“ uzvrati komšija.
Sunce je padalo sve niže, a s njim i veče. Bata je sedeo na brodu zagledan u reku, a flaša vina  je bila gotovo prazna.
„O Bože, kako mi je lepo, pa zar sam sve ovo vreme propuštao ovako nešto!?
Zar sam tolike godine protraćio zatvoren u kancelariji i servisu? U stanu na Novom Beogradu? U onom golubarniku?
Ali od danas ću biti svaki dan ovde! Pa krene malo servis, pa razne ugradnje opreme, pa konzervacije motora za zimu...ma polako, nikada nije kasno da se počne sve ispočetka! Dođem lepo ujutru, popijem kaficu, rakijicu, možda zabacim i štapove za pecanje, pa polako radim oko nekog motora. Nema gazde, nema radnog vremena! Mogu da radim u koje hoću doba dana ! Koliko radim - toliko zaradim i kvit! Svoj čovek!“
Popio je svo vino iz flaše.
„Mašoooo!“,  dozivao je Bata  komšiju  kako bi mu tražio još vina, ali je on izgleda već otišao kući.
Ohrabren vinom, ušao je u komšijin brod i sam uzeo novu bocu, uz glasno obećanje da će istu obavezno vratiti već sutradan, kao da komšija može da ga čuje.
Taman kada se bližio kraju druge boce zazvoni mu mobilni telefon.
„Pa gde si ti čoveče ceo dan, imaš li ti kuću?“, upita ga žena.
„Imam naravno, pa i sad sam u svojoj drugoj kući ženo, na našem brodu, onom koga smo toliko nekada voleli! I da znaš samo kako je lepo!
Kako je Sava zelenkasta, pa boje lišća, a nije ni hladno..“, natucao je Bata petljajući jezikom.
„Pa ti si pijan! O majko moja samo mi je to još falilo, da počneš da piješ!
Nego zašto si pio, jesi li razgovarao s kumom, jeli ti  rekao?“, upita neodređeno žena Batu s nekom vrstom zebnje.
„O čemu je to trebalo da razgovaram s kumom? Šta je to trebalo tako važno da mi kaže?“
„Ništa, ako ti nije rekao onda nema veze! Kada se budeš vraćao obavezno uzmi taksi, nemoj da voziš ili da ideš prevozom, molim te. Pare nisu važne...ma ništa mi nije važno sem tebe!“; reče bolećivo žena i poče da plače.
„Šta ti je ženo, ko da si ti pila?“, reče Bata. “I kum se danas rasplakao! Koji vam je bre? Kao deca ste! Spavaću na brodu pa se vidimo sutra!“
Bata je ispio poslednju preostalu čašu vina i ugasio cigaretu.
Ušao je u kabinu, legao u krevet, okrenuo se na stranu i zadovoljno se smešeći  – umro...
„Halo, kume jesi li mu rekao danas?“,  upita žena  preko telefona.
„Nisam, nije bilo prilike!“, odgovori kum.
„Kako nije bilo, pa obećao si, čekao si ga ispred dispanzera da mu kažeš!“
„Kako da mu to kažem kada ga nikada nisam video onako srećnog!? Kako da mu kažem da mu je doktor dao još najduže tri meseca života!? Kako?“
„Dobro kume, hvala ti, ja ću to sama, sada ću ga pozvati i reći mu direktno.“, odluči žena.
Prekinula je vezu i pozvala Batin broj.
Mobilni pretplatnik nije trenutno dostupan...

Marko Korica
Calypso

Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže LSI

  • Drekavac sa Srednjih voda
  • ********
  • Poruke: 7037
  • Pol: Muškarac
    • LSI
  • Brod tip: AQ 575
  • Marina: Nautički klub "Stari Slankamen"
  • Veličina: 5,75 m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #1 poslato: 25, 06, 2019, 08:19:31 pre podne »
Кад је кум загрлио Бату и заплакао и мене је нешто у грудима стегло и није попуштало до краја приче.

Калипсо, Калипсо!
А где ујутро рано овакву причу?

А прича је лепа, истинита, животна...

Данас јесмо, сутра - ко зна где смо?

Хвала на причи, није дуга али има шта из ње да се научи.

Van mreže petar_kozic

  • Dunavsko-Savski trbusasti brka...
  • ******
  • Poruke: 920
  • Pol: Muškarac
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #2 poslato: 25, 06, 2019, 08:44:53 pre podne »
Uf kakva priča od ranog jutra. Surova istina...

Sent from my Mi A2 using Tapatalk


Van mreže zankiki

  • Drekavac sa Srednjih voda
  • ********
  • Poruke: 3276
  • Pol: Muškarac
  • Dunav oko Novog Sada
    • Marissa
  • Brod tip: Pasaat 735
  • Marina: Plavi Dunavac, Novi Sad
  • Veličina: 8.65
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #3 poslato: 25, 06, 2019, 09:33:39 pre podne »
E zato se ne čeka dobar vodostaj, lepo vreme, miran Dunav da se isplovi!
Kao što reče Terca, sutra će možda biti bolji uslovi, ali to neće biti danas!

Van mreže srsa

  • Kapitalac Dunavski
  • *******
  • Poruke: 2072
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
    • Брод СРСА
  • Brod tip: челични кабинаш
  • Marina: марина ЈП Ада Циганлија
  • Veličina: 10х2,9м
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #4 poslato: 25, 06, 2019, 11:08:39 pre podne »
Време брзо и неповратно пролази. Нажалост, у животу увек постоје неки приоритети и прече ствари од задовољстава,  а заиста је мало потребно да човек буде задовољан и срећан. Кад на крају сумирамо жеље и постигнуто, највеће постигнуће је да макар последњу деоницу пута пропутујемо срећни.   

Van mreže Sale Rea

  • Đerdapski kratkodlaki Drekavac
  • ****
  • Poruke: 210
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
    • Pahulja
  • Brod tip: Narval 620 Cabin
  • Marina: AJK Beograd
  • Veličina: 6,20 m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #5 poslato: 25, 06, 2019, 11:16:47 pre podne »
U , Bog te....šta ti je život !

Van mreže vepar

  • Talasožder Mali
  • ******
  • Poruke: 827
  • Pol: Muškarac
  • www.maiordomus.co.rs
    • Princeza
    • Maior domus doo
  • Brod tip: Celicni tabanas sa kabinom
  • Marina: SREU Liman Novi Sad
  • Veličina: 9m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #6 poslato: 25, 06, 2019, 11:22:40 pre podne »
Ostade komša bez 4 litre vina...  lol  Šalim se naravno...
Bitno je jedno, a to su dve stvari rad, red i disciplina!

Van mreže DuleN

  • Kapitalac Dunavski
  • *******
  • Poruke: 1555
  • www.mojaladja.com
    • AluNautika
  • Brod tip: AluNautika
  • Marina: Stari Slankamen
  • Veličina: 6.3 m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #7 poslato: 25, 06, 2019, 15:17:53 posle podne »
Lepo, sta drugo napisati...

Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #8 poslato: 26, 06, 2019, 08:54:37 pre podne »
Hvala kolege  114 114 114
Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #9 poslato: 30, 06, 2019, 08:53:22 pre podne »
Evo jos jedne  114

Duga plovidba malim vodama



   “Pristani odmah uz mene i dobro došli na čuveni rukavac Dunava ‘male vode’!”, velikodušno i domaćinski uzviknuo je Roki.
Maša je veštim manevrom broda s dva motora pristao tačno uz Rokijev brod, uz opšte iznenađenje zbog njegove spretnosti, pošto je nabujali Dunav bio  poprilično brz i “nosio sve sa sobom ”, a gliseraši (kako su pogrdno nazivani vlasnici glisera) obično se povezuju s “novom klasom” koja nema pojma o nautici i upravljanju brodovima, a još manje o tome da li smetaju nekome ko peca ili uživa, dajući pun gas moćnim motorima i praveći ogromne talase…

Ali Maša je znao dosta toga, posebno zato što su čamci i brodovi koje je imao postepeno rasli s njim,a već sa svojih četrdeset godina bio je  pravi “rečni vuk” – gotovo odrastao na vodi!

“Samo mi reci Roki da li će tvoji kanapi izdržati, pošto prazan imam skoro šest tona?”
“Ništa ne brini”, odgovori Roki,”moj ima preko dvadeset, pa drže dobro!”
“Pa to i nije neki odgovor koji uliva sigurnost!”, odgovori Maša, ali i pored odgovornosti koju je imao prema posadi od troje dece i žene, slatko je nasmeja.
Glavni kanap je bio vezan za nakrivljenu topolu koja se sada tačno nalazila iznad Mašinog broda, ali na Rokijevo ubeđivanje da topola tu tako stoji već dvadeset godina, Maša odluči da je sve uredu i ugasi motore, kao znak da će sigurno ostatati na tom mestu.

Koliko se Rokijev brod samo razlikovao od Mašinog glisera!
Svako ko bi proplovio pored njih, nastavio bi plovidbu vrata ukočenog od okretenja za ovim čudnim i nesvakidašnjim spojem na vodi.
Jedino su stari alasi prolazili ni ne pogledavši ga, već navikli na svakakva ploveća čuda…

Roki je u rečnoj karijeri bio vlasnik raznih plovila , ali sada je imao zaista jedinstven brod! Govorio je da se u njega zaljubio na prvi pogled, iako je bio u očajnom stanju kada ga je merkao za kupovinu.
Retko bi ko pre njega mogao da uvidi stvarnu lepotu i kvalitet tog broda. Odbijao je poslušnost svakom potencijalnom kupcu! U sred kupovine počeo bi da propušta vodu, otkazivale su instalacije, na najmanjem talasu zaljuljao bi se do prevrtanja…
Rokiju je uzvatio to zaljubljivanje na prvi pogled, tako što je na veliko čudjenje svih prisutnih, posle ko zna koliko vremena, pod Rokijevom rukom “na pola ključa” upalio svoj snažni motor,  što nije uspelo nekolicini vrhunskih majstora pre toga!
Roki mu je klimnuo glavom da je razumeo poruku.
Brod je bio kupljen!
Taj predratni remorker imao je dugačko ali neobično usko korito, a čitavom utisku nestabilnosti doprinosila je visoka kabina s galerijom za sedenje na krovu. Gledajući sa strane čovek bi bio ubeđen da će se brod  svakog časa nakriviti i prevrnuti, ali nekim inženjerskim čudom starih brodograditelja, brod je bio više nego stabilan.
Ustvari ljubav je bila obostrana, pošto su taj remorker i Roki dosta ličili jedan na drugoga.
Kao što psi počnu da liče na svoje gospodare i obrnuto.
Prošli su dosta toga u životu, što bi narod rekao “sito i rešeto”, a za Rokija je važilo naročito “rešeto” u predhodnom ratu, čije vidne tragove i danas nosi na telu i duši...
Pomalo boemski digli su ruke od ušminkanog izgleda i doterivanja, ali su ipak dobro izgledali! Sazreli brod i kapetan, koji su posle mnogo potucanja i godina shvatili – relativnost vremena, kretanja i života, tako da im se nikuda više nije žurilo.
Sušta suprotnost Maši, koji je, napustivši fakultet već na drugoj godini shvatio da mu je bolje da studira botaniku u Sahari, nego ekonomiju u zemlji koja se ekonomski raspada, otišao u svet, gde je radio nekoliko godina. Ušteđenim novcem prebacio se iz Francuske na Kipar, koji je tih godina bio u velikoj modi za poslovne ljude, naročito one iz Rusije i zemalja istočnog bloka.
Smatrao je da su na tom malom, mediteranskom ostrvu trenutno glavna zbivanja i u tome video šansu.
Tamo je završavao studije i uporedo radio na “water sportovima” u okviru luksuznog Šeraton hotela iznajmljujući skutere, glesere, ili je bogatu klijentelu vozio i vukao na skijama i paraglajderima. Njegov godinama razrađivani zemunski  šarm (dobar deo detinjstva igrao je samo na tu kartu – pošto drugih karata nije ni imao) i telo bivšeg sportiste, koje je tada bilo u odličnoj formi, spretnost na vodi dečka odraslog na Dunavu, punili su mu krevet Ruskinjama i Engleskinjama koje bi uspavavši pijane i na suncu izgorele muževe, dolazile kod njega u kućicu i podavale mu se. Nekada se dešavalo da vodi ljubav na gliseru nedaleko od obale, gde muževi zaneti opijanjem i pričom o novcu nisu ni obraćali pažnju na njih.
Razumeo ih je pomalo, verovatno im je tako i skidao veliki  tereta s leđa…

Taj posao mu je omogućio mnoga poznanstva, a novostečeno obrazovanje i mnoge poslovne prilike, koje je Maša vešto počeo da koristi, počevsi prvo da asistira jednom moćnom ruskom tajkunu, a kasnije i sam po malo da trguje metalima izmedju zemalja bivšeg SSSR-a i ostatka sveta. Najviše je voleo da trguje aluminijumom, pošto su od njega bili napravljeni nedostižni čamci njegove mladosti.
Vratio se u Srbiju marta 1999, isti dan kada je počelo bombardovanje negove zemlje i više nikada nigde nije putovao, osim ako je baš morao.
Tada je promenio sliku o velikom delu sveta (devetnaest najvećih sila sveta) dodavši im rogove i jedan špicast rep!
Ubrzo je, sasvim slučajno,  upoznao svoju mladu ženu na parkingu, pošto ga je prethodno zagradila kolima.
Na njeno zaprepašćenje, umesto da je pita da pomeri auto, Maša je pitao da se uda za njega – što je ona prvo kroz smeh odbila, sumnjajući u ozbiljnost tako iznenadne ponude od potpunog neznanca.
Svadba je bila za dva meseca!

   Sada su se svi nalazili na galeriji Rokijevog remorkera, Maša, njegova žena Nana i njihovo troje dece. Roki, prethodno dobro naloživši minijaturni smederevac, natoči pića i stavi u rernu punu tepsiju naseckane ribe ulovljene tog dana.
Večera i druženje su prolazili fantastično, ali Maša  nije mogao a da ne gleda u Rokijeve s  broda  zabačene štapove. Stara navika starog pecaroša!
Prošlo je dosta vremena od kako je i sam redovno pecao, ali velike ambicije i motori koji su ga gurali poslovno napred, udaljavali su ga od pecanja, reke, pravih prijatelja i starih navika.
Jedan štap se zatresao i Maša neverovatnim refleksom i brzinom skoči i kontrira.
“To se ne zaboravlja, “kao vožnja bicikla”!”,našali se Maša.
Na štapu je bila riba, a on shvativši šta je uradio i čiji su štapovi, okrenu se ka Rokiju i pokaza mu štap, kao da mu ga predaje, što ovaj učtivo odbi i galantno mu prepusti da izvuče ribu.
Bio je to prelepi smuđ od dve kile!
Sveti Nikola  je to veče nagradio Rokija za njegovu galantnost i velikodušnost somom od osamnaest kila, koga ovaj izvuče pred sam odlazak na spavanje!

U Maši se upali davno gasnula vatra! Čitavu noć je polubudno spavao, jedva čekajuci rano jutro da počne da peca.

Uz jutarnju kafu raspitao se kod Rokija gde se dobro peca na ovom terenu, pozajmio je mrežu za kedere i prilagodio svoj lagani ,varaličarski štap za muvanje smuđa.
Roki mu objasni da je najbolje da peca u panjevima, na neka dva kilometra nizvodno od njega, ali da jako bude oprezan, pošto su panjevi na pojedinim mestima tik ispod površine vode i mogu lako da oštete brod, čak i probiju korito pošto je od plastike.
Krenuli su, a Nana koja je napravila u međuvremenu doručak, hranila je tročlanu dečiju posadu za stolom  na krmi, povremeno ubacujući u usta zalogaje Maši koji je vozio!
“Kao da hranim neku veliku bebu pticu, pa ispade, bre,  da sam svima mama, imam četvoro dece!”reče kroz smeh Nana.
“Pre će biti da hraniš ptiće i jednu olinjalu, ćelavu orlušinu!”,reče Maša i glasno se nasmeja.

Stigavši na odredište Maša oprezno dotera brod do velike, debele grane koja je virila iz vode s par manjih grana i kanapom veza pramac broda.
Sada je trebalo da se spusti gumeni, pomoćni čamac i priveže krma dugačkim kanapom za još jedno drvo, kako vetar ne bi nabio brod na obalu.

Baš je kupio taj gumenjak dan pred polazak! Kao da je znao da će mu zatrebati.
Mada, bio je dosta razočaran kada je stigao na kućnu adresu preko porudžbenice.
Naime, na slici pored sitno ispisanih dimenzija gumenjaka, verovatno kako bi se vešto zaštitili od vraćanja robe, prodavci su u taj čamac stavili  najmanji zgodni par na svetu – dva minijaturna primerka muškarca i žene, koji, smejući se, glisiraju po moru.
“Pa ovo je za Barbiku i Kena!?”, bilo je prvo sto je Maša progovorio, kada je napumpao čamac.
O stabilnosti  da i ne govorimo…
Jedino mu je cena bila ozbiljna.
“Šta je – tu je, nećemo voziti decu u njemu a mi ćemo ulaziti i izlaziti četvoronoške, ‘kereći’, kako se ne bi isprevrtali!”
Sada se nalazio u tom čamcu s dvadeset metara kanapa i veslom. Približavao se drvetu dok ga je žena slikala, kako bi posle mogli zajedno da se smeju.
Izgledao je u njemu kao kornjača koja je sela u svoj oklop i uzela veslo!
Ali kako se nagnuo da dohvati kanapom drvo, gumenjak se prevrnu i Maša se nađe u vodi, udarivši snažno glavom u podvodni panju!
Trebalo mu je nekoliko sekundi ispod vode da se pribere, pošto je u prvi mah, misleći da grabi ka površini, počeo da pliva  sve dublje!
S poslednjim zalihama vazduha u plućima, isplivao je i snažno udahnuo vazduh.
Od gumenjaka nije bilo ni traga, a visoki  Dunav ga je izgleda tako brzo nosio, da nije mogao da vidi ni svoj brod!
Nekako je doplivao do obale i onako mokre odeće i blatnjav sede na travu.
Tek tada ga je presekao jak bol u glavi i uhvativši se za nju, oseti pod rukom veliku čvorugu.
“Dobro sam prošao, nema krvi, a i srećom pa sam rodom iz pasivnih krajeva i imam tvrdu glavu!”, pokuša da napravi šalu sam sa sobom.
Ali ipak se stresao od pomisli šta je moglo da mu se desi i kako malu nepažnju može da kazni veliki Dunav, čemu je i sam prisustvovao kao mali, kada se pred njim udavio jedan od drugara.

Pošto se malo oporavio i došao k sebi, krenuo je nizvodno obalom da traži gumenjak.
Mora da ga je negde rečna matica nabacila na obalu ili će ga pokupiti alasi.
Ali što je dalje odmicao nikoga nije sretao, sve do jednog spusta gde konačno ugleda postavljene, zabačene štapove. Pored njih se nalazio dečak , ne stariji od desetak godina.
“Dečko, jesi li možda video mali, beli gumenjak?”, upita Maša.
“Samo narandžaste Maestral i Sport!”, odgovori šaljivo dečak.“Bele nikada u životu! Takve ni ne prave!”
“Njemu je još do šale!?”, pomisli Maša.”A mogao sam baš za te pare da kupim pristojan čamac.”

“Sešću malo da se osušim i odmorim!?”, reče Maša dečaku, više kao da ga pita.
“ Sedite tu u stolicu slobodno!”, reče dečak.
Maša pogleda oko sebe, na sve strane nalazio se starinski , ali profesionalni pribor!
Dam-kvik mašinice, Šekspirovi štapovi, vojni ranac, metalni držači štapova koji se pobodu u zemlju…sve staro više decenija, ali u potpuno novom stanju!
U plićaku u mrežici Maša ugleda kako se hladi pivo!
Kako mu se pripilo…Izgleda da se od svega malo i uplašio, tako da mu je želja za pićem bila veća nego ikada (a ni inače nije bila mala)!
Primeti to i dečak, pa mu reče da se slobodno posluži!
“Opasan si ti mali, sve primećuješ! I hvala ti, baš će mi prijati jedno!” uzvrati oduševljeno Maša.
Iz mreže izvadi Bip-ovo pivo u zidarskoj boci, a namerno uze jedinu zelenu koja je bila u gomili, kao džentlmenski potez.  Naime, pivopije ne vole zelene flaše!
“Čoveče od kada nisam pio Bip-ovo pivo, nisam ni znao da su ponovo počeli da ga prave!
Još su se setili da vrate stare-dobre “zidarske” flaše, više mi je muka od novih “hologramskih 4d” boca i gluposti! E to je pravi marketinški potez!”
Dečak ga je gledao u čudu! Izgleda da mu ništa nije bilo jasno, šta ovaj srednjovečni čovek priča...

“A jesi li ovde sam na pecanju?”, upita Maša dečaka.
“Nisam!”, odgovori on. “Tu sam s dedom, nego otišao je do sela u nabavku, pošto smo zaboravili paradajz i luk, a poneli smo slaninu i hleb za ručak. A možda se nešto i upeca!”
Maša se posluži još jednim pivom, prethodno obećavši dečaku da će im doneti iz sela celu gajbu.
“Slobodno popi sve, samo ostavi jedno za dedu, on to kupuje onako – ako neko naiđe, a popije samo jedno posle jela! Inače deda pije samo vinjak!”
Maša je posmatrao tog očigledno inteligentnog dečaka, s krupnim, užarenim očima, izrazito sitnog, mršavog tela i za broj većom glavom nego što bi tom telu inače pripadala.
Razbarušena kosa , vrcave oči i živahni pokreti odavali su poprilično nestašnog, ali i opreznog dečaka.
Takav je bio i on sam kada je bio mali, što niko-nikada ne bi danas pomislio za krupnog i u svakom pogledu snažnog Mašu!
Znao je šta tog dečaka čeka u životu i kroz šta će sve prolaziti, dok se konačno ne dokaže sebi i drugima, a onda se, na krilima nekadašnjih večitih neuspeha i gubljenja, vine u uspehe i niz dobitaka.
Tog dečaka će uvek ponižavajuce poslednjeg birati u podeli za fudbal, s jednim najdebljim i jednim što je kao devojčica.
Za košarku ga neće ni birati! Sedeće na betonu i gledati kako njegovi vršnjaci igraju i kako im se već ocrtavaju mišice i vene na rukama – kao odraslim sportistima.
Nikada neće priznati drugarici iz klupe, Jeleni, da je zaljubljen u nju, pošto mu je Predrag, najjači dečak u školi pred svima iz razreda opalio šamar, a on se, ne razmišljajući o tome kako da vrati, prvo okrenuo prema Jeleni, pogledavši da li je ona to videla.
Kada se osvestio i skupio hrabrosti da mu vrati, Predrag mu je profesionalno udario još jedan jači, od čega mu se zavrtelo u glavi toliko, da je pao na zemlju.
Sutradan ih je video na šetalištu kako se drže za ruke, a pričalo se i da su “profurali”, a Predrag se bahato hvalio kako mu dozvoljava da je “dira”!
Moraće da se snalazi sam, svojom lukavošću i inteligencijom, da vodi gerilsku bitku.
Dečak će prvo morati da počne da trenira neki individualni sport, gde ga neće birati!
“Najbolje neki borilački sport, koji će mu, kao i meni džudo, biti prvo oružije za početak dugogodišnje borbe!”, pomisli Maša.

Onda, pošto neće moći određeni period da hvata na izgled, moraće da počne da čita, sve što mu padne pod ruku, da uči da recituje, glumi, priča i prepričava svoje i pomalo tuđe doživljaje na zanimljiv način.
Moraće da nauči da bez straha od odbijanja prilazi devojkama s najmaštovitijim dosetkama, pošto one njemu sigurno neće prilaziti prve!
Ima puno da radi i da trpi taj dečak dok se i sam  ne probudi jedno jutro i ne doživi obrnutu Kafkinu “metarmofozu” gde se Gregor Samsa pretvara u “ogromna kukca”, a Maša iz rahitičnog decaka u mišićavog momka sa sposobnostima da zavodi, osvaja i da bude tražen u svakom društvu od seljaka, radnika, preko kriminalaca i pravih mafijaša, agenata, do profesora, doktora i inženjera.
“I Andersenovo ‘Ružno pače’postaje labud, ali ne… najlepša knjiga mi je ipak ‘Mali princ’ Antoana de Sent Egziperija”, pomisli Maša  i poče da plače!

To nije bio plač, nego ropac, koji mu je, vrativši mu sećanje i sažaljenje na sebe samog i dugogodišnju borbu da  postane nešto drugo, ukazao da je otišao predaleko, da je počeo i on da povređuje ljude oko sebe i da je izgubio razumevanje za one koji su slabiji!
Pobedio je i povredio konačno samoga sebe!
U duši je još uvek bio ranjivo dete, to je znao, i kod sebe je prezirao sve ljudske slabosti koje bi mu se javljale.

Sada su suze spirale i poslednje naslage i tragove toga!
“Od sada će sve biti malo drugačije i bolje”, odluči Maša!

“Čiko šta vam je?”, upita ga zabrinuto i pomalo uplašeno dečak, zatečen ovim prizorom.
“Ništa, nešto sam se setio, ustvari, podsetio si me na nekoga, pa sam se raznežio…”
“Na koga?”, upita dečak.
“Na mog sina, nešto mi sada nedostaje!”, slaga Maša da bi izbegao dalje objašnjavanje.
Ustao je i obrisao lice od suza, povrativši pribranost.
“Idem nazad ka brodu, moji sigurno brinu, a ko šiša gumenjak, ionako nije valjao, a ti i deda svratite kasnije na pivo i sok, mi smo uzvodno od vas, veliki beli gliser, ne možete da nas promašite!”, reče Maša dečaku.

“Ej , stanite, pa evo mi ga deda, vraća se, sada ćete da ga upoznate!”. uskliknu dečak.
“Izgleda mnogo voli tog dedu!”, pomisli Maša i zapita se šta li je s roditeljima tog dečaka…

Ustao je sa stolice i krenuo ka tom starijem čoveku da se upozna, ali kako je bio okrenut ka suncu nije mogao da razazna njegov lik sve dok mu se ovaj ne približi sasvim blizu…
“Evo ovo je moj deda!”, reče s ponosom dečak.
“Zdravo mi bio momče, ja sam deda Ilija!”
Maša  potpuno bled pruži ruku jedva je podignuvši!
To je bio njegov deda! 
Pogledao je bolje dečaka – to je bio on pre trideset godina!
Prvo ga je prošla jeza duž kičme do mozga, pa kroz ruke, da bi se zatim tlo zaljuljalo pod njim i potpuno izgubio svest.
Posle, ni sam ne zna koliko vremena, osetio je lupkanje po licu i u daljini  čuo dozivanje i viku.

“Bože, šta da mu radim? Mašo, Mašoo molim te ustani. Ljubavi , molim te.”
Čuo je i dečiji plač…”Tata!”
Tada se osvestio, pogledao iznad sebe i video Nanu i decu, a Roki ga je vojnom tehnikom oživljavanja držao po strance s glavom na svojim  kolenima.
“Sad je ok, ustaj junače!”, iskusno reče Roki, kao komandu!
Maša, dok se ispravljao na kolena, jednim pokretom zagrli ženu i svo troje dece.
Kao da su mu se ruke produžile, ili ih je toliko stegao, da svo četvoro stadoše u njegov zagrljaj!
“Kako si me samo zabrinuo!”,reče Nana dok su se deca smirivala od plača.
“Ljubavi, kako si, jesi li sada dobro?”
“Veruj mi, nikada u životu nisam bio bolje!”


Marko Korica
Calypso
Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže LSI

  • Drekavac sa Srednjih voda
  • ********
  • Poruke: 7037
  • Pol: Muškarac
    • LSI
  • Brod tip: AQ 575
  • Marina: Nautički klub "Stari Slankamen"
  • Veličina: 5,75 m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #10 poslato: 30, 06, 2019, 10:24:32 pre podne »
Ех, Калипсо, шта нам то радите?
Колико нас се препознало у оном дечаку коме је мазгов опалио шамар?
И можда нисмо сви добили шамар али смо гледали како девојчице одлазе с којекаквима, док ми нисмо научили како треба с таквима...

Хвала за лепу причу за недељно јутро.

Sent from my Redmi Note 4 using Tapatalk


Van mreže MiletaStamat

  • Kapitalac Dunavski
  • *******
  • Poruke: 1825
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
  • Brod tip: Cranchi Holiday
  • Marina: Nautički klub Zemun-Stari Šlep- Zemun
  • Veličina: 6 metara
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #11 poslato: 30, 06, 2019, 23:40:26 posle podne »
Calypso2 priče su ti odlične. Skupljaj to, može tu biti jedna divna knjiga jednog dana. Knjiga koja bi  bila nauk mnogima šta je život i kako ga moramo ceniti. A možda tu postoji i knjiga , kao stoji u naslovu teme. Voleo bih je imati u svojoj skromnoj biblioteci.
Prvu priču nisam mogao odoleti a da je ne postavim na svoj Fb profil. Naravno sa tvojim potpisom kao autora, nadam se da se ne ljutiš.

Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #12 poslato: 01, 07, 2019, 08:31:06 pre podne »
Hvala drugari  114 na čitanju i komentarima  kgk
Postoji knjiga :) , jedna je objavljena a jos su dve napisane (verovatno na jesen jednu objavljujem), kao i zbirka pesama.
Počastvovan sam objavom na FB
Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #13 poslato: 09, 07, 2019, 19:19:34 posle podne »
Desa i Zlatko (priča o ljubavi)

Svi volimo da imamo “našeg“ mesara, pekara, ribara...Ubeđeni da će za nas  odvojiti onaj najbolji komad, najlepše parče ili najsvežiju ribu. Onoga što će samo nama znanim, tajnim znacima i mimikom, a da niko drugi ne vidi, dati do znanja da to što smo hteli nije za nas...Ili jeste!
E, ja imam svoju ribarku!
Ona nije toliko poznata ljudima, što i nije toliko čudno jer nikada nije na pijaci .
Kod nje se dolazi kući, pozdravi se, malo posedi, upita za zdravlje, kako je, a onda se pita „ima li nešto“? Ona kao po pravilu kaže „slabo“, ustane, uđe u čamac i podigne čuvarku.
Kada izabere ribu,  ona je ravnodušno vadi iz čuvarke, tek ulovljenu, živu i čisti je na licu mesta –  u čamcu, ispirajući je dunavskom vodom.

Čak i neko ko bi je video prvi put, na kratko, obavezno bi primetio kako joj lice prekriva neki veo tajne i sete, neki deo tuge i priče koji samo život može da ispiše.
Niko joj ne zna pravo ime, ni koliko ima tačno godina.

Zvali smo je Desa.

Mnogi na Dunavu, slučajno ili namerno, prekrstiše je u Persa, što je nju jako ljutilo.
Desa je došla u Stare Banovce i na Dunav iz Subotice, iz nekog samo njoj znanog razloga.
Nikada je nisam pitao za razlog njenog preseljenja, pošto sam to smatrao nevaspitanim, a i osetio sam da o tome ne bi želela da priča.
Ali doći iz lepog ravničarskog grada baroka i secesije, grada bez reke na severu Bačke - u selo, i to, ni manje ni više nego na Dunav, koji je sve samo ne plav i ne oprašta početnicima greške, pa još na tom Dunavu postati ribar (ka)...
E, morate priznati da je to jako čudno!
Možda je u njoj proradila krv predaka, panonskih mornara, ali to je već Đole opevao, pa da se ne ponavljamo.

Desa, začudo, a što bi joj možda i išlo uz zanimanje, nije bila „muškarača“. Ruke su joj bile i ostale ženske, a veo sete preko lica nije je napuštao ni kad bi spuštala i vadila mreže. Kada bi izvlačila prelepe smuđeve, orijaške somove, deverike lopatare, sve te ribe kojima bi se svaki alas radovao, ponosio, slikao i trljao ruke zbog zarade, Desa bi ostajala potpuno ravnodušna, čak pomalo i razočarana ulovom.
Ustvari kao da se taj veo tek tada navlačio....
Kao da nije ulovila ono što je htela.
Često je volela i da popije po koju, ali nikada u kafani, već samo ispred njene male drvene kuće podignute na šest stubića od betona, koji su je u proleće štitili od nabujalog i hirovitog Dunava.
Možda putnik-namernik ili neki pecaroš ne bi primetio da je Desina kućica malo izdignutija od ostalih –  ali jeste! Što dosta govori o Desi i njenom, nikada stečenom poverenju prema velikoj reci...

Kućica se nalazi ispod takozvane „lesne zaravni“ što je ustvari vertikalna litica od dvadesetak metara, koju je Dunav usekao svojim tokom, a kako se radi o vrsti zemlje, „lesu“, koji je otporan na sve, osim na eroziju koju izaziva kiša, česti su odroni koji nekada padaju i na ribarske kućice, što Desin život čini još neizvesnijim.

Ispred kućice trčkara par kokošaka, pas pulin, crne ukovrdžane dlake pune čičaka i sveznajućih očiju –  dva crna dugmeta.
Bova, korpa za ribu, radni čamac – „drveni čun“ s Tomos četvorkom (bela kapa) malo navučen na obalu, rezervni čamac izvučen iz vode i prevrnut na obali, spreman za katranisanje dna.
U kućici jedna prostorija, kuhinja, krevet koji može poslužiti kao dnevni divan, mali televizor Grunding iz 80-tih i tranzistor pomalo umašćen od kuhinje i prstiju. Ispod jedinog prozora astal sa mušemom koja je odavno dobila njegov oblik, zasečenom na par mesta i dve stolice.
Zašto dve, kada se zna da je sama i da odavno ne priima goste u kuću?

Jedno kasno letnje popodne, kada je sunce već izgubilo žar a žega minula, silazim na Dunav da malo pecam, a više da pobegnem od društva s kojim sam došao u vikendicu da pravimo roštilj.
Ma lepo je i s njima, ali prija mi malo osame, a i da pobegnem od „precvrcavanja“ od silnih kucanja... Tako da onako „taman“ raspoložen, sa štapom u ruci, silazim na Dunav, ali imam šta da vidim.
Desa sedi na prevrnutom čunu sa čašicom u ruci, flaša vinjaka na stolu terase do pola popijena, a ona nemo zagledana negde niz Dunav...
Pozdravljam je sa „zdravo Deso, otkud to da nisi na vodi, u ovo vreme ti je glavna rina“ (puštanje mreže)!?
Ona se  samo delom lica i očima okrenu ka meni i kroz neki ironični polusmešak ponovi „rina“.
Pitam da li mogu da sednem, a ona mi odmahnu rukom, kao da joj je svejedno.
Ne mogu da pitam šta joj je, hoću, ali ne znam kako.
Desa probi led tišine: „Ajde dodaj onu flašu s terase i uzmi sebi čašu!“

„Ribe...,“, započe Desa, „šta će to nekome u životu!?“
Pitam da li joj se neka velika riba otkačila ili pobegla pa je tužna?
„Pobegla!? Nije pravi izraz! Otišla – da, pustila sam je – možda, oterala – sigurno, a možda sam i ja pobegla...“
„Čekaj Deso, polako, ništa mi nije jasno!?“

„E pa, evo ovako, kada te već zanima!“, poče  Desa da priča, pomalo već pripita.
„Sada ćeš čuti ono što niko ne zna, niti sam ikome – ikada pričala.
Otkriću ti moju tajnu.“
Pomalo zatečen situacijom, upitao sam je zašto baš meni?
„Zato što ćeš je od mene samo čuti, a ti pričaj kome god hoćeš! Možeš je i u pero turiti, pa piši za te tvoje novine! Neka barem nauči neka druga Desa gde sam grešila!“, odgovori kategorično Desa.
„Još kao mlada, radila sam na ribarskom gazdinstvu u sklopu velikog ribnjaka nadomak Subotice. Dugo nisam ni probala ribu, a one što smo lovili i izlovljavali nisam ni primećivala. Bilo je tu svačega u mreži,  glavatih somova, opasnih štuka k’o ruka, ljigavih linjaka, lukavih i ugojenih šarana, plemenitih smudjeva – barona praznih stomaka...
Uvek sam smatrala da za mene postoji ona prava riba, ona koju kada uhvatim i vidim u mreži , znaću da je „ta“ i tada ću je prvi put probati.I desi se to kada se najmanje nadaš!“
Učila je Desa da baca sačmu (vrsta mreže) i neočekujući ništa uhvatila je prelepog šarana „oklagijaša“, verovatno jedinog, čudom ulovljenog u ribnjaku, pošto oni žive samo u velikim rekama kao što je Dunav. Kako je bio lep i koliko se samo razlikovao od ostalih ,ribnjačkih šarana!
Nije bio debeo – već vretenast, a umesto proćelave krljušti – imao je zlatnu, jaku krljušt koja je podsećala na zlatni oklop, što mu je malo davalo viteški, plemeniti izgled!
Desa je bila toliko opčinjena njegovom lepotom da je odlučila da ga zadrži za sebe i da se s njim odseli na Dunav. Daleko od rodne Subotice i ribnjaka!
Malo da bi izbegla palanačko ogovaranje, a više zbog Zlatka, kako je nazvala svog šarana, da ga ne guši sredina ribnjaka, da ne živi tako lep u mulju sa raznom sitnom ribom.
Kupila mu je nov kavez od prohroma, koji je bacila nekoliko metara u tok reke, gde je voda najsvežija i vezala ga dugačkim  kanapom, za tada novu kućicu.
Kako je samo bila ponosna na svog Zlatka! Podizala bi ga iz kaveza, mazila, ljubila, pokazivala bi ga sa ponosom gostima i prijateljima, izazivala zavist kod drugih alasa i slučajnih prolaznika,  što je doduše i Zlatku imponovalo, iako bi se tada nalazio  i gušio na suvom, jer  nije mogao da diše na škrge.
Najteže je bilo kada bi došlo veće društvo, malo bi se popilo, pa ga Desa ne bi ispuštala iz ruku celo veče – tada bi se skoro ugušio!
Desa je primetila da u kavez kod Zlatka ulazi sitna riba, da mu skreće pažnju i da ga ometa, pa je čitavu stvar ojačala dodajući preko kaveza novu mrežu od dva oka. Ali posle određenog vremena primeti da mogu da ulaze karaši, bodorke i kesege, pa doda ponovo novu mrežu od još dva oka.
Zlatku skoro da više i nije tekla voda kroz kavez od tako gustog rasporeda mreža, tako da je
gotovo i prestao da pliva. Voda nije više bila sveža i izgubila je svoj tok!
Počeo je da dobija na težini, što se Desi u početku dopadalo  – izgledao je krupnije i moćnije!
Ali vremenom Zlatko poče da dobija izgled ribnjačkog šarana, s karakterističnim debelim stomakom.
Ni to ne bi bilo strašno, da od stajaće vode u kavezu, na koju nije po prirodi navikao, ne počeše da mu se na telo hvataju paraziti, alge i gljivice, pa Zlatko osta bez polovine krljušti, na koju je bio toliko ponosan. Postao je debeo i proćelav, tako da o nekadašnjem zlatnom oklopu više nije bilo ni reči!
Sada je izgledao kao vitez koji je izgubio sve bitke...

Desa odluči jedno mamurno jutro da ga pusti.
Kada je ušla u čamac i podigla kavez, sledila se pri samoj pomisli na svoju nameru – ali odlučila je!
Drhtavim rukama otvorila je kavez i Zlatko polako ispliva napolje.
Ali začudo, nakon par zamaha perajem Zlatko zastane i vrati se u kavez!?
Izgleda da ga je boravak kod Dese odvikao od dešavanja i tokova u Dunavu.
Tu je ipak bio zaštićen, siguran, a nekadašnje misli, patnja i maštanje – šta bi sve radio da je slobodan – u momentu se pretvoriše u ništavilo.
Od tada, vrata na kavezu ostala su otvorena.
Desa je smatrala da je sada sve uredu, da počinju ispočetka!
Kroz otvorena vrata će mu proticati voda, više će plivati, može da ode i pliva s drugim rubama, da se hrani, iskače iz vode od sreće, a izlečiće se i krljušt!

Ponovo će biti ponosna na svog Zlatka, odnosno na sebe, pošto je on bio njen najveći uspeh!
Ali sledeći meseci nisu doneli ništa novo osim letargije i dosade.
Zlatko uopšte nije izlazio iz kaveza, a čak je svojim snažnim repom terao riblje posetioce.
„Glupa navika!“, rekla je Desa.“A i šta mi bi da sebi navalim takvu obavezu!?
Još moram i da ga hranim i to najskupljim boilama (hrana za šarane) pošto moj fini šaran neće da jede što i ostali šarani, kukuruz i noklu. Pa zbog krljušti da mu perem kavez od algi, pa....“
A Zlatko umesto da pliva, naslonio se na onu mrežu od dva oka i gleda u alge.
Još je deblji nego što je bio, a od zlatne krljušti ni traga.
Odluči Desa da prekine čuvanje Zlatka i da ga otera!
Prvo je prestala da ga hrani, pa da mu čisti kavez, ali Zlatko nije odlazio. Samo je postajao još ružniji i zarozaniji.
 Jednog dana Desa priđe kavezu, poče da viče, da ga drmusa i na kraju udari snažno veslom po kavezu i Zlatko zauvek otpliva od Dese u dunavske dubine.
Laknulo joj je!
Prava odluka!
„Završila sam s njim, jednom za svagda!“, reče Desa samoj sebi.
Onda je sela i rasplakala se...

Tako da Desa posle toga nije ni ribarila da bi prodavala ribu, zato je nije bilo na pijaci, to je bilo onako usput, šta se ulovi.
Ona je tražila Zlatka!

Završi mi Desa priču, a flaša je bila prazna. Ustala je i ušla u čamac. Za divno čudo motor joj upali na prvo povlačenje kanapa, što se nikada do tada nije desilo!

„Gde ćeš sada Deso?“ upitah je.

Ništa mi nije odgovorila, ali sam znao gde ide...

Plovila je prvo Dunavom uzvodno sve do Beča, koji je oduvek želela da vidi , pa se posle vratila nizvodno i uplovila u Tisu, onda se nekim čudom našla na starom ribnjaku gde je čekao njen Zlatko, sa zlatnom krljušti, lep kao prvog dana kada ga je ugledala.
Plivajući pored njenog čamca otpozdravljali su zajedno rodbinu, roditelje, bivše prijatelje, nekadašnje davljenike i brodolomnike, koji su mahali sa obale, lebdeli iznad vode i izvirivali sa davno potopljenih brodova.
Otplovili su i do mora koje nikada ranije nije videla.
Otplovili su toliko daleko da više nisu ni hteli da se vrate!
Gde svih vremena razlike ćute...

Marko Korica
Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže LSI

  • Drekavac sa Srednjih voda
  • ********
  • Poruke: 7037
  • Pol: Muškarac
    • LSI
  • Brod tip: AQ 575
  • Marina: Nautički klub "Stari Slankamen"
  • Veličina: 5,75 m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #14 poslato: 09, 07, 2019, 20:48:03 posle podne »
Ех, Калипсо...

Кад сам се, давне 1987. настанио у Батајници, у Старим Бановцима упознао сам једну жену која је, са мужем, дунавским аласом, живела баш у таквој кући, испод лесног брега.

Одлазио сам често и куповао рибу која није могла бити свежија, најчешће кечигу...

Ех, каква је то кечига била? Одрасла, а не као ове сардине које сад продају по ресторанима и жале се како нема више праве кечиге.

А како је она чистила рибу!?
Жао ми је што у то време нису постојале овакве могућности као данас, па нисам снимио покрете којима је скидала крљушт, избацивала утробу...
У неколико тренутака сва риба била би очишћена и испрана водом из оближњег бунара...

Читајући ову причу о Деси, сетих се, ето, моје рибарке. Сетио сам се и тога како сам се много пута питао откуд та жена тамо, уз воду, с оним рибаром? Као да јој није било место тамо, као да је из неког другог света, а опет, као да ни на једном другом месту не бисте је могли наћи...

Хвала за лепу причу.

Sent from my Redmi Note 4 using Tapatalk