REČNI TOKOVI
Koliko njih je pokušalo, a mnogi su na svoj način i uspeli da objasne opčinjenost rekom, pecanjem, plovidbom i prirodom?
Koliko je poezije i proze nastalo, slika, crteža, fotografija, pa i koliko se maliganskih snovidjenja iznedrilo na reci i pored nje?
Mnogo je toga već rečeno i napisano – ali nije sve!
Svako ima svoju priču koju nosi u sebi!
Da li ume da je napiše, nacrta, pripoveda…da li ga ta priča proganja i u njemu stvara nemire ili blagostanje, zavisnost od reke ili nešto što se u društvu, uz vino, osobađa stidljivosti, pa počinje da pupi i cveta u bilo kojoj formi…kada se svi začude otkud to u vama…nije ni važno!
Nju je najlakše prepoznati kada uz zatvorene oči kao u transu, nesvesno, jednom rukom zagrlimo devojku, ili druga do sebe i pustimo glas “Duunaaaveee, Duunavee kraj tebe mi srce moje ostade…”
Da li ste primetili da tada svako lepo peva? Nije do vina ili drugih maligana! Ne! Tada pesma preskače glasne žice i dolazi direktno iz duše…
Znači, priča je tu uz čoveka i u njemu, uz reku, brod, štapove, a vezuje ga nevidljivim i neraskidivim nitima za njih.
I svako ima i neki svoj pristup.
Neko je ćutljiv, pomalo povučen u sebe, što nikako ne znači da ne zna, ili da je nezanimljiv – čak i obrnuto!
Takve “zatvorene“ ljude kada upoznaš, a oni počnu da se otvaraju, shvatiš da si pronašao zakopano blago mudrosti, riznicu znanja, dobrote, i iskustva. Da si pronašao druga i prijatelja.
E s takvima treba “ljudovati”, kaže moj dobri Stanko Popović! Kakav divan izraz!
Neko je opet galamdžija, od onih najpametnijih, što je sve njihovo najbolje i najracionalnije, oni tipovi što te ne slušaju dok pričaš, odnosno, čekaju da završiš, kako bi nastavili da iznose svoje izuzetno, neprikosnoveno mišljenje, koje imaju o svemu i svačemu i to ne samo o nautici, pecanju, prirodi! Oni jednostavno znaju sve! Mogu da ti objasne u nekoliko minuta, tvoje višegodišnje zablude, pogrešne odluke i životne greške. Jedinu grešku koju sigurno ne mogu da ti objasne je ta što ih uopšte slušaš!
Ali najtužnije mi je kada plovim nedeljom predveče, kada se vraćam brodom posle lepo provedenog vikenda, a rekom mi u susret plovi stotine konzervi i flaša, mahom dvolitarki od piva, kisele vode …
O kako su samo naivni! Pa sebi prljaju!
Reka je tu bila mnogo pre nas, a biće još najmanje toliko posle! Ona je gotovo večna!
Blagonaklono dopušta da je prljamo, zagađujemo, pregrađujemo, pošto je naš čitav vek za nju samo jedan tren. A dovoljno bi bilo, da, recimo, moćni Dunav zamahne jednim svojim krakom i da zbriše čitava naselja, nasipe, kolektore, brane! Da kaže mazna Sava bilo kojoj svojoj pritoci da samo malo nabuja! I onda samo naslutimo koliko smo nemoćni i koliko pogrešan odnos prema rekama i prirodi imamo!
Koliki je poluraspad poliuretana, polivinila i propilena? 200 godina? Za reku to brzo prođe, ali za nas ne!
Gledaće nam te flaše i smeće čukun-čukun unuci!
Neki su potpuno različiti od nas, a opet dobri i zanimljivi za druženje!
Setim se mog ponašanja “odbeglog iz Guberevca” dok pecam bucova u marini, s visoke obale, na stajaćoj, bistroj vodi koja svodi šanse za ulov ovog namazanka na minimum.
Puzim, šunjam se, krijem se iza drveta…Sve to posmatra moj komšija, vrsni štukaroš, sa svog broda i pita me šta to radim (u prevodu: da li ti je dobro Marko?).
Ja počinjem da mu objašnjavam kako je bucov plašljiv i vidi odlično, kako je voda bistra, a nema vetra, kako sam mu napravio sistem koji mora da počne da se namotava pre nego što padne u vodu…
A on mi na to reče “e da mu još i sendvič ne bih napravio” i okrenuvši se nestade u brodu.
Sjajno! Različiti pristupi provereno dobrih ljudi koji vole prirodu!
Neko voli da daje, neko da uzima, a neko je u simbiozi s prirodom, svako na svoj način!
Lično ne volim da dajem savete, posebno za pecanje.
Čak i kada pišem za “Ribolovački Magazin “ tekstovi mi nisu tipa, varalicu vodi ovako, najbolje je onako…
Ne kažem, takvi tekstovi su više nego potrebni, obožavam i sam da ih čitam, a treba biti potpuno nesebičan i prenositi neznanom čitaocu svoje znanje koje je sticano godinama, a napisano i pročitano u dvadesetak minuta.Takvi tekstovi su divni , ali ja ih ne pišem.
Kada neko pita,
, kažem šta znam i ako znam, mada retko ko pita, sve je više onih što sve znaju najbolje…
Za vodu me posebno vezuju dve priče koje zamišljam i vrtim kao film u besanim noćima ili kada nemam knjigu, koja mi služi kao “tableta za spavanje”.
Prva je imaginarna, stvar čiste mašte, dok je druga stvarna i zaista se desila.
Prva priča vezana je za mog omiljenijeg pisca, kojeg nikada nisam upoznao! Nisam naravno upoznao ni Hesea, Čehova, Egziperija, Kafku, Ljermontova i Puškina, da ne nabrajam svoje omiljene pisce. Sve i da sam hteo, nisam mogao!
Ali ovog pisca sam imao prilike da upoznam, ali nisam hteo!
Upoznao sam mnoge ljude koje sam izuzetno poštovao!
Neki su me razočarali, neki nisu, ali rizik eventualng razočarenja ili razotkrivanja realne ličnosti omiljenog pisca sebi nisam želeo da priuštim.
Piscu koga volite i koga čitate po pedeseti put, morate da verujete!
On je u vama već formirana ličnost, delom verovatno idealizovana, ili su mu pripisane mane koje opraštate sami sebi, pa mislim da realnost tu nema šta da traži!
A možda nisam bio siguran u sebe…šta bih ja s njim razgovarao? Da li bi se on uopšte i družio sa mnom? I kako bi izgledao njegov veliki rad, uspeh i slava – naspram mog velikog rada, uspeha i promašenosti?
Znam da se družio s poznatim i pametnim ljudima…
Naime, pisac i ja nalazimo se u jutarnjim časovima , oko 10h, u kafani ispred kružnog toka kod Kalenića pijace u Beogradu.
Sedimo u bašti po prelepom letnjem jutru, karirani stolnjaci, stari i ponegde pocepani ali čisti, limene pepeljare, karanfidl, po koji suncobran s BiP reklamom i poliven beton koji se sprema, pijući vodu, za vreo dan koji ga čeka. Na stolu se nalaze i nestvarno crvene rotkvice, jos mokre od pranja i tvrdo kuvana jaja.
Služi nas konobarica u klasičnoj socrealizam uniformi i belim “borosanama”, punačka je i s brčićima (obavezno posle treće loze pitati: jebeš li šta brko?)
Ispijamo po jednu lozovaču (dobro, možda dve ili tri) i vodimo lep razgovor.
Potom odlazimo na Adu taksijem, koji je naravno žuti Mercedes, popularni ”ciganjski san” (nadam se da nikoga neću uvrediti, ali tako se zove) kojeg samo još boja drži da se ne raspadne.
Posle zagušljive vožnje zatvorenih prozora, koje nipošto ne smemo da otvorimo pošto taksistu ubija promaja, stižemo na piščev brod.
To je lepa Pasara – dalmatinka s motorom od 9.9ks.
Na njoj nema suvišnih detalja, taman je sređena da se na njoj opušteno uživa bez onoga “pazi ovo-pazi ono”, nemoj mrve, ne spuštaj tu štap, mamce, prosućeš vino, pazi na pepeo…
Jedemo hleba-masti-paprike i soli, mladi luk, rotkvice i pijemo malo mutno, domaće belo vino iz starinskog bokala i zamagljenih,velikih čaša za vodu od debelog stakla!
Plovimo lagano Savom, prolazimo pored Ade Međice, razgledamo splavove i sa simpatijama komentarišemo njihovu raznolikost i pokušavamo da formiramo likove vlasnika po izgledu splavova.
Naime, kučići su to videli od splavova i brodova! Svaki brod ili splav liče na svog vlasnika i obrnuto!
Vezujemo se za vrbu ispod čijih nagnutih grana pronalazimo hlad, zabacujemo štapove čisto iz zezanja, potom se kupamo, pričamo razne priče, ustvari ja slušam, pošto je moj pisac velika pričalica, puna duha i zanimljivih dogodovština.
Nailaze i ređaju se prijatelji u proplovljavanju…i druženje traje u nedogled….
Fenomenalan dan, koji nadam se, čeka još puno godina da bi se zaista odigrao…..” iz ništavila u slavu slava, iz beznjenice u raj, u raj , u raj…. Santa Maria della Salute.”
Doviđenja Momo Kapore /03.03.2010/.
Druga priča vezana je za mog oca.
Kao vrstan stručnjak u građevini i priznati inženjer tadašnjeg “Energoprojekta”, moj otac je stalno bio na putu. Nemirnog duha i velike dečačke energije odlazio je na višegodišnja putovanja, a mene su s vremena na vreme ispisivali iz škole i spremali na preseljenje – na koje nikada nisam otišao.
Ne kažem, išli smo na letovanja, zimovanja, poneki izlet i pecanje, o lepim igračkama da i ne govorimo, ali kao da ga nikada nisam bliže upoznao…Nikada nismo imali bliskost drugara, da porazgovaramo o nečemu ili da se udubimo jedan u drugoga. Ne mogu da lažem, oduvek sam to želeo i mislim da bih bio mnogo srećniji i sigurniji u sebe da sam to imao. Bar bi mi bilo lakše da se nosim s izazovima koje svako ima u životu u mladosti!
Čudno je i to što priče i događaje ljudi pamte iz mladosti, dok su deca, ali ova se odigrava kada sam ja odrastao čovek!?
Dogovaramo se jadno lenjo, letnje popodne da idemo da plovkarimo belu ribu u Belegišu na Dunavu.
Nalazimo se u kući u Starim Banovcima pa nam je blizu, a ima odličnih terena i može se do njih kolima.
Na iznenadni dogovor pakujemo, više “pabirčimo” pribor, šta imamo, prihrana hleb, mamci, sve što postoji…kopam gliste, a crviće ćemo da kupimo, kuva nam mama žito. Pakujemo i dve stolice na rasklapanje, jedan suncobran (mislim da je bio još dedin) koji kada se otvori, jednom trećinom više obećava kopanje očiju žbicama koje su procepale platno na krajevima, nego zaštitu od sunca!
U Belegišu svraćamo do mesare koju zovemo “kod braće” – pošto je drže dva brata i kupujemo par provereno najboljih sušenih kobasica. Pravimo šale s njima, kako se oseća prvi brat kada drugog pitaju čime se bavi – a on odgovara da “drži mesaru”.
Odmah prekoputa u prodavnici, kupujemo jedan hleb, paradajz, po dva piva, a po jedno uzimamo da popijemo ispred , na klupi na kojoj seljani sede kao u priručnoj kafani!
Pričamo s par meštana, raspitujemo se koga znamo, za zdravlje i novosti. Ko’živ, ko’mrtav? Ovde se ljudi još uvek interesuju jedni za druge!
Prolazimo crkvu i stadion, pa silazimo srtmoglavom serpentinom do Dunava, odnosno do velikog prostora koji čini belegiške ade. Kada je visoka voda veći deo je poplavljen, a kada se povuče ostavlja desetine ada, jezeraca, bara u kojima ostaje riba, koju savesni ribolovci kupe velikim mrežama “alovima” i vraćaju u Dunav (priznajem, lično sam jedne godine učestvovao u tome). Ili klinci iz sela “košare” ribu. Za one koji eventualno ne znaju, košari se tako što se probije dno pletenog koša-korpe ili odseče dno bureta, koje se spusti u predhodno zamućenu baru i rukom se vadi zarobljena riba. Bolja dečija zabava ne postoji!
Pošto je pesak “dunavac”, na kome bi mu pozavideo zbog beline i sitnog sedefa i onaj sa Sejšela, nadaleko poznat po kvalitetu, tamo se redovno kopa, što formira nove bare, a samim tim i puteve oko njih, tako da put do Dunava predstavlja pravi mali lavirint i izazov!
Postoji mogućnost da vozite pola sata ubeđeni da idete proverenim putem, kada odjednom nailazite na “slepu ulicu” ili na nov iskop.
Ali to je ono što ovoj vožnji daje neverovatan šarm i avanturistički duh!
Nalazimo mesto, koje ja odabiram i za divno čudo obojica konstatujemo da je dobro….
Raspremamo stvari, prihranjujemo ribu i spremamo se da i mi jedemo. Taman dok se riba namami na bačenu hranu.
Ali odjednom na nas naleće stampedo krava, koje nam umalo ne sruši auto u vodu!
Smirile su se. Gledaju one nas – gledamo mi njih i konstatujemo kako su lepe.
Kako im samo zavidimo na repovima koji na svom kraju imaju čekinju i služe kao “utepaljka” za nesnosne sive obade. Nisu ti obadi opasni, nemaju žaoku, ali ozbiljno zaboli kada pecnu!
Pecamo!
Riba radi i svaki zabačajem se vadi nešto lepo…Bodorke, kesege, babuške…ma kao u snu.
Otac mi velikodušno prepušta suncobran, a ja ga džentlmenski odbijam i on se nalazi u pesku pored nas – neotvoren. Posle pola sata pogledamo se i obojica praskamo u gromoglasni smeh!
Dva velikodušna džentlmena prže se na suncu!
Bravo Maki, bravo tata…svako vađenje dobija komentar ,a naročito onaj “ooohhooho vidi kapitalac” ili zezanje “vraćaj bre tu siću u vodu”.
Dan prolazi prelepo, osećaj bliskosti i drugarstva kao nikada do tada!
Taj jedan dan! Dan koji je nadoknadio sve propušteno, pre i posle toga. Dan kada sam osetio i doživeo ono što sam oduvek želeo!
A naročito osećaj blagostanja, onaj koji me uspavljuje čak pri samom sećanju na njega, i sada posle više od četrdeset godina!
Eto, to je voda, to je reka…To je moja priča!
Marko Korica
Calypso