Autor Tema: Brod od papira (priče iz knjige)  (Pročitano 24367 puta)

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #30 poslato: 07, 05, 2020, 06:41:13 pre podne »
VAKCINA

   “Oduvek sam se pitao kada dolazi proleće?”, reče Taske gledajući u preko noći prolistale vrbe, koje su se mazile uz nabujalu i mutnu Savu.
“Kalendarski dolazak proleća nema veze s tim! Može doći  ranije, kasnije, mart može biti topao ili “baba-martovski“, može april da bude kišan, a može  da bude toliko topao da se za prvi maj kupaju u Savi čak I  deca starci! Čekaj, znam šta ćeš reći, rekao si mi već, tvoj prozor gleda na Dunav i na one velike kestene! Znam, ti posmatraš krupne pupoljke koji kreću da pupe i lagano listaju! Ali reci mi kada prolista ova vrba?
Kada dođe proleće? Čekali smo ga nekoliko puta! Doduše na brodu i na vinu….Ali kao da čeka trenutak da te obori san, da na kratko zatvoriš oči …i …evo ga!  Zaista ga obožavam! Prema pravilima naše klime, proleća su kratka i kišivita, ali opet to mi je najomiljenije godišnje doba! Volim i leto, da se razumemo, naravno i jesen,  nenadmašnu na reci s bojama i mirisima…ali proleće! Nekako mi je tada sve slađe, valjda zato što se priroda rađa, znaš da će biti iz dana u dan bolje, lepše, toplije! Proleće je nada, uteha, srećna budućnost! Obično u životu gledaš sa setom i tugom ono što je prošlo,  a sa strahom i zabrinutošću gledaš u budućnost  i ono šta će doći! Vremenom, odbrambeni mehanizam čini da zaboravljaš sve ružno i idealizuješ prošlost, uostalom zašto bi prepričavali doživljaje iz vojske s osmehom – a dok smo bili tamo precrtavali smo svaki dan do povratka kući, a to te čini još stegnutijim za budućnost! Osećaj tegobe koji mnogi pogrešno nazivaju osećajem odgovornosti! E tu ti pomaže ili da imaš versku iluziju ili da čekaš proleće!
Ono je posebno, nešto drugo! To je budućnost koja se čeka i očekuje! A za ostalo, molimo Boga da ne kažnjava – nego da prašta i da živimo ovaj život kao kaznu zarad carstva nebeskog. Iluzija i beznađe su izgleda znamenje sreće!”
“Auuu Taske, ode ti u filozofiju!”, zviznu drugar. “Lakši si mi nekako kada piješ! A i vedriji brate!”, završi nategnuvši konzervu piva.
“Danas ne pijem!”,odgovori odlučno Taske.
“Vidi, ne teram te ja.”, reče drugar. “Samo konstatujem.”
“Danas vodim Milicu na kontrolni pregled, imala je već tri puta upalu pluća, a posle idemo u školu po diplomu, znaš da je po ocenama najbolja u razredu , a i napisala je pesmu koja je osvojila nagradu!”, reče ponosno Taske.
“Otkud, bre, te upale?”, upita drugar.
“To niko ne zna…valjda od bombardovanja ‘milosrdnog anđela’, dobija razmere epidemije kod dece! Jednostavno treplje koje izbacuju šlajm iz pluća ne rade! I sve više je dece rođeno s tim! I malo se toga nakupi u plućima, inficira se i eto upale…jebem li ga, proći će kada poraste!”
“E jebem ga baš!”, reče drugar otpivši ostatak piva nagnuvši konzervu.
Od kada se razveo od žene, ta devojčica mu je činila čitav svet! Nije ni pokušao da je oduzme majci, smatrajući da je bolje da bude pored nje, da dnevne obaveze i svakodnevne  situacije u životu čine kvantitet, a da se nasuprot onoj simpatičnoj pijanduri Marksu, kvalitet ne stvara iz kvantiteta. Biti ceo dan s detetom, trpeti njegovu neminovnu tiraniju, isključuje kvalitetan rad s njim, rad koji mora da podrazumeva obostrano poštovanje! Ličnosti su iste kod dece i kod odraslih, samo su godine i iskustvo različiti.
Sud je rekao da je može viđati dva puta nedeljno.
Učio je tu malu devojčicu da nikada ne dodiruje ručicu vrata na autu ili ulaza u zgradu, da očekuje da joj se poljubi ruka, pridrži jaknica, a pri oblačenju džentlmenskom rukom izvuče duga, zlatna kosa. Naučio je da se salveta odmah stavlja u krilo po sedanju za astal, da bez foliranja sama naruči i odabere ono što želi – bez gledanja u partnera, da se sa stručnošću raspita o jelu, da joj se izmakne stolica i da se ustane kada odlazi od stola u toalet i vraća se iz njega . Pažljivo je slušao njena izlaganja, savetovao je podstićući ličnu procenu i razmišljanje, a grdio – poštujući je! Smatrao je da će tako Milica znati sama da napravi selekciju pretedenata na njeno nežno i delikatno srce, a da je samopouzdanje i samopoštovanje u rangu, pa čak i važnije, od odličnih ocena koje je dobijala!
Vodio je redovno na balet, strpljivo čekajući na majušnoj klupi u svlačionici, znajući da kod Petra Iliča Čajkovskog svako ružno pače postaje prelepi labud!
Obožavala ga je!
Pecali su zajedno! Usadio joj je ljubav prema reci, brodovima, plovidbi! Bila je jedna od retkih devojčica koja sama na udicu stavlja crviće, gliste, skida ribu i pušta je nazad u vodu, razmotava umršeni najlon, vozi brod, a bolje od prognostičara meteorologa čita vetar, nebo i oblake – iz  kojih Taske, izgleda, nikada nije spustio glavu…
Vešto je krio svoju ljubav prema vinu. Možda se ne bi ni razveo, da nije bilo te sklonosti. Njena mama, samosvesna i samostalna žena nije želela da trpi njegove Bahusovske navike, pecanja, spavanja na brodu, uspone i padove, promene  raspoloženja i fanatičnu posvećenost jednom običnom čamcu – metalnom kabinašu od 10 metara. Pored uspeha na poslu, imao je svoje slabosti.
“Neverovatno, šta je ostalo od onolike ljubavi!?”, pomisli Taske.
“Žena kada prestane da voli – počne da mrži! I to s još većim žarom i strašću nego što je volela.
Možda bi mogla da se napravi matematička jednačina gde se ljubav i mržnja iskazuju kao obrnuto srazmerne….nesrazmerne…mržnja je jednaka ljubavi na kvadrat puta Pi!”

Otišao je jednog juta ostavivši im sve! Stan , auto, novac…Uzeo je samo svoju Avirex jaknu, crne somotske pantalone,  farmerke, nekoliko džempera i majica. I svoje knjige! Prvih meseci se vukao po preskupim hotelima, ponižavajućim hostelima, sobama i ćumezima. Konačno se preselio se na svoj brod!
U početku se  uspavljivao u blagostanju, misleći o najbezbolnijem samoubistvu! Gadio se krvi, trovanje je bilo nepouzdano, davljenje u reci  previše mučno…preko dana je pio vino, a noću gutao sedative. U životu ga je držala samo Milica!
“Vidi”, reče Taske drugaru ustavši s klupe broda,” moram da krenem po Milicu!”
“Važi brate! Ljubi princezu i neka joj je srećna nagrada u školi!”, odvrati drugar nepovezano.
Izašao je s broda i pozvao telefonom taksi.
Čekao je Milicu na dogovorenom mestu! Usput joj je kupio predivnu bundicu-prsluk  od vestačkog krzna (bili su protiv ubijanja životinja), novi ranac za školu, ljubičaste “Reebok” patikice i knjigu “Mali princ” Antoana de Sent Egziperija.
“Tajooooo!”, uzviknu  Milica, videvši ga  i potrča mu u zagrljaj.
“Milice!”, uzvrato je kleknuvši na jedno koleno i čvrsto je zagrlio.“Ovo je za tebe, princezo tajina!”
Pokazao joj je poklone.
“Hvala ti tajo! Ja imam za tebe crtež i pesmicu! Hoćeš da je čuješ?”
“Naravno ljubavi!”
Odrecitovala mu je…
“Evo ovako, plan je sledeći ako se slažeš…idemo na kontrolni pregled, pa da se upišemo u školu, i sada biraj, hoćeš da idemo da skitamo gradom i negde na ručak, ili da odemo na brod i da skuvamo zajedno neki specijalitet?”
“Možemo negde u kafić, pa na brod da kuvamo?”, upitno i mazno reče  Milica.
“Može!”, odgovori Taske
Stigli su taksijem ispred Bolnice “Majka i dete”!
“Majke su ipak nešto posebno!, pomisli Taske.”Imamo maternji jezik, majka i dete – bolnicu, ‘kako te je to majka vaspitala’ – u kritici, majčinski instikt – darvinski i životinjski, ‘majku ti jeb…’ – prostački…i ‘otac-kolac’ - za očeve.
Uh te bolnice….mrzeo je bolnice! Nije voleo ona plitka mišljenja da zdrav čovek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu. Svođenje života na banalnost! Bunio ga je paradoks da čovek postane svestan sopstvene sreće tek kada vidi pojedinačnu tešku nesreću – a kada bi postao svestan opšte nesreće oko sebe  – ne bi imao ni minuta sreće! Za sreću je potrebna melanholija mudraca, nerazumnost deteta, hrabrost lava i trenutak da je prepoznaš! Zdravlje nije sreća, a bolest je nesreća!”
Popeli su se na treći sprat, pozdravivši se usput kao stari znanci s obezbeđenjem, lekarima, sestrama i čistačicama…sve su već poznavali!
“Skinite je do pola!”, reče doktorka ravnodušnim i strogim tonom .
Pokušao je da joj pomogne, ali Milica ga preseče “Mogu sama tajo.”
Pomno je slušala stetoskopom Milicu! Okreni se! “Diši, ne diši.” ima li idiotskije naredbe od “ne diši”, nakašlji se….
“Vidite…”. reče s pogledom ispod naočara, “da li je inhalirate svakodnevno?”
“Jel te inhalira mama?”, upita Taske.
“Da, tajo!”
“Da, inhaliramo je!”
“Dobro!”, odgovori doktorka, “Nije loše, bolje je mnogo nego što je bilo! S’ obzirom na njeno stanje i istoruju bolesti, trebalo bi je vakcinisati protiv streptokoka pneumonije, nekoliko alergija i virusa. Ima i redovnu vakcinu za školu. Potreban joj je i novi inhalator koji podržava novu terapiju! Ali vidite, mora da se vakciniše u sledeća tri dana najkasnije! Ako ne, onda tek sledeće godine može da primi te vakcine, pod uslovom da je zdrava…mada bolje bi bilo odmah!”
“Ako treba vakcinisaćemo je, nije problem!”,odgovori Taske.
“Na mojoj lekarskoj savesti je da vam kažem, imamo domaće vakcine koje pokriva osiguranje i besplatne su, ali možda je bolje da sve to primi u dve vakcine bez velikih post reakcija, nego pet puta da bodemo dete. Ali te vakcine moraju da se kupe privatno i koštaju podosta!”
Pogledao je anđeosko lice Milice i telo male devojčice čija je koža, bez majice, počinjala da modri od hladnoće u pečatima … “Ne zanima  me koliko koštaju, napišite koje vakcine da kupimo!”
“Dobro…evo ovako…kupite…tako…evo!”, reče sebi u bradu doktorka, napisavši nečitkim rukopisom nekoliko redaka na papiru koji je bio poleđina recepta.
“Hvala!”rekoše u glas Milica i Taske.
Otišli su do najbolje apoteke u gradu. Taske je predao recept kroz šalter devojci koja je stavom i izgledom više ličila na hostesu na sajmu automobila, nego na farmaceuta.
“Hoćete sve ovo?”, upita Tasketa.
“Sve!”, reče Taske.
“Šeeefeee!”, viknula je preko ramena, a iza zavese koja je činila pregradu pojavio se smežurani starkelja s naočarima na vrh nosa.
“Oni hoće sve ovo!”, reče mu tiho.
Starkelja je dugo  gledao u listić: “A vas salje doktorka Milovanović?”, upitao ih je kao da je u pitanju tajna šifra!
“Da, ona nam je rekla da to uzmemo.”; odgovori Taske. “Imaju domaće za džabe, ali doktorka kaže da su ove bolje!”
“E dragi gospodine!”, započe starkelja,”Vidite, nekada je Titova Jugoslavija htela da ima svoju atomsku bombu pa je napravila Vinču, htela je svoje vakcine i imunološku kontrolu pa je napravila Torlak. To vam je kao da nas dvoje sednemo u pesak, sve s vašom devojčicom i pokušamo da napravimo vilu na Dedinju od tog istog peska, a uložimo milione u dečije lopatice i kantice. Ne ide…ne…ne ide…Nego vi znate koliko ovo košta?”
“Koliko god da košta – košta,  ne zanima me!”
“Samoooo malooo , evooo treba i novi inhalator i maska….to vam je oko devetstotina eura u dinarskoj protivrednosti. Možda možemo da damo neki manji popust na inhalator?!”
Taske je prebledeo! Nije imao taj novac! Imao ga je, bio je njegov, mnogo više od toga,ali pod ženinom šapom na za njega nedostupnom računu! Nije mogao da se ponizi i da traži svoj novac koji joj je poklonio!
Starkelja je primetio reakciju na Tasketovom licu! “Pa vi vidite, nije vam ovo sve neophodno, vidite, znate, pardon…tu vam je i  redovna vakcina koju bi morala da dobije u školi…znate redovna imunizacija, vi ne morate!”
“Do koliko radite?”upita Taske.
“Do osam!”, s nipodištavanjem odgovori hostesa-farmaceut skrštenih ruku.
Izašao je s Milicom na ulicu, pokušao je da ona ne primeti njegovu uznemirenost.
“Hoćeš da sednemo negde na sok?”upita Milicu
“Hoću!”
Seli su preko puta u kafanu koja kao da je izašla iz nekadašnjih vremena kafanskog Beograda, iz Tasketove mladosti, kada je njega otac vodio po gradskim kafanama. Ona je uzela Koktu, a Taske pivo.
Kao nekadašnji uspešni privatnik i ponosan čovek nije imao obraza da zove i da zajmi pare od takozvanih prijatelja….Setio se! Prodaće motor od broda! Uostalom, nije sve u plovidbi! Kretanje je samo privid! Sedeće vezan u marini, a zaradiće za novi motor! Spustio je telefon ispod stola, da pošalje poruku, kako Milica ne bi ništa primetila. SMS : “Boki, pošto si me već mnogo puta pitao za onu moju Hondu, mogu da ti je dam za hiljadu I po  eura, ja sam je platio tri kao što znaš , ali mi trebaju odmah pare pošto uplaćujem novi brod sa stabilnim motorom.Odgovori brzo, Taske. Ponuda ti traje samo sada.”
Dobio je povratni SMS: “Mogu da  ti dam devetsto i to odma, ako ti igra, burazeru, pale su cene, nema para nigde!”
“Donesi!”, Odgovori Taske naručivši još jedno pivo i Milici ćevapčiće s pomfritom.
Milica se nekoliko puta tako nakašljala, da se Taske po prvi put ozbilno zabrinuo za nju.
Stigao je Boki. “Oooo pa gde si burezeru!”,seo je za sto.”Gde si ti mala!”, reče promrsivši rukom kosu Milici sa čela, na šta se ona namršti. “Vidi, zvao sam Simu konja i Prleta, oni su ti već skinuli motor, nego evo ja ti doneo sedamsto. Dvesto ti dođem do kaja meseca! Nije problem!”
Hteo je da ga udari! Da je bila bilo koja druga situacija u pitanju, da je malo više popio, da Milica nije bila tu…našao bi se na patosu ! Prezirao je takve ljudske karikature!
Ali sam je bio kriv! Što uspemo kvalitetom, pameću , radom…pokvarimo porocima, sujetom i lenjošću. Novac pruža sigurnost i dostojanstno, a ne sreću! Ali sreće nema bez pređašnja dva!
Imao je u torbici još dvestotine eura…bilo je dovoljno!
“Daj!”,reče.
“Hoćemo da popijemo nešto, da zalijemo poso!”, reče Boki mašući konobaru.
“Nećemo!”,odvrati Taske ustajući, a s njim i Milica koja je shvatila da Boki nije društvo za njih.
“Zašto ti je onaj čika dao pare?”, upita Milica.
“Dugovao mi ih je odavno…još dok je tata imao svoju firmu!”
Svratili su prvo do menjačnice, razmenili novac , pa do apoteke.
Kako ih je ugledala hostesa-famaceut pozva šefa.
“Aaaa , evo, izvolte, sada ćemo…”, počeo je šef da cvrkuće.
“Hoćete sve sa spiska?” upita starkelja.
“Sve!”, odgovori Taske namignuvši Milici uz osmeh.
“Evo toooo vammm jeeee…evooo devedeset i šesthiljada i dvestotine dinara.”
“Izvolite!”, Taske progura novčanice kroz otvor ispod stakla.
“E hvala …izvolite račun….”, i starkelja ućuta! Stajao je i gledao ih nepomično iza pulta i stakla.
“Čekaj te …a vakcine, a lekovi, a inhalator?”upita zaprepašćeno Taske.
“A, pa nemamo na stanju! Znate nestašica je, poručuje se unapred, a država nije obezbedila kontigente, ali stićiće za desetak dana, nadamo se, samo ostavite kontakt telefon!”
“Ali ona mora da primi vakcinu u naredna tri dana, posle toga…”, Taske je pogledao nevino lice Milice i nije hteo da završi misao. Dobro, doći ću ja sutra kod vas da se nas dvojica to dogovorimo.”,  reče Taske starkelji, na šta ovaj pogleda u zemlju.
Okrenuo se, podigao je Milicu u naručje tako da je grli s obe ruke dok je nosi, i otišao.
Ostavio je kod kuće i rekao taksisti da vozi do marine na kojoj se nalazio njegov toliko voljeni brod, koji je, sada bez motora, izgledao kuso i bedno…kao tiganj bez drške.
Otvorio je tendu, seo na krmenu klupu, sipao vino i gledao u reku. Sam…sam…samcat.
Odjednom mu u sred proleća u krilo pade veliki jesenji list jasena…koji poklopi njegovu dušu.

Marko Korica
Calypso2
Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže LSI

  • Drekavac sa Srednjih voda
  • ********
  • Poruke: 7041
  • Pol: Muškarac
    • LSI
  • Brod tip: AQ 575
  • Marina: Nautički klub "Stari Slankamen"
  • Veličina: 5,75 m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #31 poslato: 07, 05, 2020, 07:00:47 pre podne »
Ух, животе! Да те...

Sent from my Redmi Note 7 using Tapatalk


Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #32 poslato: 09, 05, 2020, 18:32:55 posle podne »
Upoznah i gospodina Lazu  114 (LSI)! Hvala vam, hvala , hvala i kakvo zadovoljstvo susreta!  114
Riba nije radila, ali poezija jeste...Pa ko voli i ima živaca...

Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže LSI

  • Drekavac sa Srednjih voda
  • ********
  • Poruke: 7041
  • Pol: Muškarac
    • LSI
  • Brod tip: AQ 575
  • Marina: Nautički klub "Stari Slankamen"
  • Veličina: 5,75 m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #33 poslato: 09, 05, 2020, 19:04:10 posle podne »
Задовољство је било моје, а како и не би? Велико је задовољство упознати правог књижевника. Па још воли воду! А како рецитује!?
Марко, заиста се радујем што нам се пружила прилика да се упознамо и надам се да ће дружења бити још.
И наставите да пишете!

Sent from my Redmi Note 7 using Tapatalk


Van mreže DuleN

  • Kapitalac Dunavski
  • *******
  • Poruke: 1556
  • www.mojaladja.com
    • AluNautika
  • Brod tip: AluNautika
  • Marina: Stari Slankamen
  • Veličina: 6.3 m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #34 poslato: 09, 05, 2020, 19:29:23 posle podne »
Laki, jesi li mu rekao da vodis po 3-4-5 zena u marinu???

Van mreže LSI

  • Drekavac sa Srednjih voda
  • ********
  • Poruke: 7041
  • Pol: Muškarac
    • LSI
  • Brod tip: AQ 575
  • Marina: Nautički klub "Stari Slankamen"
  • Veličina: 5,75 m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #35 poslato: 09, 05, 2020, 19:53:54 posle podne »
Данас су биле само две - не би ми веровао.
А ако обећа да ће доћи опет, довешћу их ја и више.

Sent from my Redmi Note 7 using Tapatalk


Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #36 poslato: 10, 05, 2020, 07:53:41 pre podne »
Данас су биле само две - не би ми веровао.
А ако обећа да ће доћи опет, довешћу их ја и више.

Sent from my Redmi Note 7 using Tapatalk

Obećavam  kgk 114 gosn. Lazo, taman za inspiraciju da ih imamo...
Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #37 poslato: 13, 05, 2020, 07:55:37 pre podne »
Kapetan

Rano prolećno popodne!
Razmišljam se još uvek da li da odem na brod ili da se odazovem pozivu mladih umetnika sa likovne Akademije, da svratim u njihov kraj Savamalu na piće. Znam gde sede...Popićemo, ma nikakav problem! Kafane i jesu za to! Toplo je, željan sam broda, ali kako otpada bilo kakva plovidba Savom, kojoj je vodostaj u porastu, valja granje, opasna debla natopljena vodom, kojima vire samo delići  iznad vode, poput ledenih santi...otkačena burad sa zimi zapuštenih splavova...Svi oni prete da udare i oštete elise, prenose, korito...
I brza je Sava!  Liči mi na blatnjavi Misisipi sa brzim tokom Drine, a uginula krava koja je naduvena digla „sve četiri u vis“ i pliva leđno niz maticu, daje mi jasan znak da okoreli vodozemac treba da ode i da se skvasi na suvom- u kafanu!
Prelazim peške preko Brankovog  mosta i silazim stepenicama nekadašnjeg prvog stuba davno nestalog mosta „Kralja Aleksandra“, košulja ispod džempera  mi se od znoja lepi za leđa! Toplo je! U večitom lađarskom strahu da mi ne bude hladno na vodi, uvek se „preslojevito“ obučem i  oznojim...
Prilazim jednoj, još uvek pravoj,  beogradskoj kafani- „Livno“.
 Otvaram vrata, i gledam kroz dim. Sve je tu kako treba da bude!
Lamperija do polovine zidova, impregnirana duvanskim dimom, šank od inoxa sa malom staklenom vitrinom, strani likeri na gornjoj polici iza šanka na koje se nahvatala memla i prašina, jer ih niko nikada nije poručio godinama , crni telefon od bakelita u koji se ubacuje žeton, a po dobijanju veze pritisne dugme...Isti telefon na koji zovu i proveravaju supruge –muževe, a konobar hladnokrvno,  smireno (već naviknut) i rezignirano laže da nisu tu...
Telefon preko koga su se gubile studentske sobe, brakovi  razvodili, dogovarali ljubavni sastanci, objašnjavalo neobjašnjivo, javljalo  u „centralu“ ko priča protiv režima, zvana policija u retkim benignim tučama,  spuštala slušalica na glas prve ljubavi koja je već udata, a posle sledeće ture izjavljivana nikada izjavljena ljubav istoj...
Gledam telefon, plafonski ventilator koji ne radi, konobara koji pere čaše ne vadeći cigaretu iz ugla usana, kuvana jaja i konzerve sardina pored šanka, gledam sve osim gde da sednem. Moji mladi slikarski  prijatelji, očigledno još uvek nisu došli. Okrećem se ka izlazu, razmišljajući da li da sednem sam i popijem neko piće , kada  ugledah njih dvojicu!
Kakvi autoriteti za mene, samo zaljubljenika plovidbe i reke! U društvu je lako, moju „veliku“ dozvolu nema baš svako! Obično su, mahom zaljubljenici sa dozvolama za upravljanje motornim čamcima, što ne umanjuje njihovu vrednost i ljubav prema reci  i plovidbi.
Naprotiv!
Zajedno  smo osetili svaki sprud pod svojim tabanima, popili smo vino i jeli deveriku u svakoj (gotovo ilegalnoj, a  najlepšoj) čardi-krčmi na Dunavu. Vadili smo davljenike, išli pramcem na košavu u Ramu, bratimili se  na vodi, organizovali regate, pekli roštilje, kotliće, uzimali se u tegalj...
Ali! Ali!Ali!
Njih dvojica sede za stolom do izloga! Na stolu su dve zapaljene cigarete, šveps i vodka, vinjak i kafa...i dva doajena JRB-a!Jedan mlađi, koji tek ulazi u legendu i  jedan stariji, koji je već legenda! Čuveni kapetan Ilija Petrović Ika  i stariji kapetan  Mirko Mećava!
Vrtim se po kafani i sam ne znajući gde da sednem, kulturno se javih  kapetanima i sedoh  za astal pored njih. Konobar prolazi pored mene kao da ne postojim i stavlja kapetanima na karirani stoljnjak čarobnu, orošenu flašu Graševine i sifon sode. Kako im samo zavidim...Deluju mi autoritativno, slobodno, važno! Konobar u prolazu me pita „šta ću“ a ja mu odmah naručujem pola litra iste one  Graševine i sifon, želim da budem kao oni...
Gledam ih! Ika, on priča za sebe! Zna ga ceo grad  i ceo grad on zna! Suveren „ Bermudskog trougla-kafana“  vispren, mlad, oran , trpeljiv, lep...sa reputacijom drugarčine. I Mirko Mećava autorativni kapetan „starog kova“ !Lice mu je izbrazdano hiljadama košava, dunavskog sunca, impregnirano duvanom bezbroj popušenih cigareta i popijenih pića. Oči sveznalice, snažne šake nesrazmerno velike naspram tela. Prek i pošten, stručan i posvećen profesiji! Kapetan „do kosti!“ zapovednik  prestižnog broda „Srbija“  ponosa JRB-a.... Kada su mu  kao vrhunskom kapetanu nudili posao u Jugoslovenskom rečnom brodarstvu (JRB) , njegovi uslovi su bili jednostavni!
Nije uslovljavao platu,  koliko će biti duge smene i na kom brodu...
 Imao je samo tri uslova!
 Da dobije stan za njega i ženu, da je taj stan blizu Save i pristaništa,  i da  je u neposrednoj blizini neke - kafane!
Dobio je  jednoiposobni  stan u Pop Lukinoj, na trećem spratu sa pogledom na zid, iza koga se nalazilo savsko pristanište. U prizemlju zgrade, nalazila se kafana „Livno“.  Preko puta zgrade, bila je berberska radnja u koju je kapetan Mirko svakog  jutra  , kada nije na ukrcaju, odlazio na brijanje ivica  i štucovanje brade. Dok se odvijao taj sveti ritual, mladji oficiri, manipulanti i mornari slali su mu konjak i kafu iz Livna, u znak poštovanja. U kući mu, kažu, kafa nikada nije prijala...
I sve ovo bi bio opis jednog divnog prolećnog popodneva u kafani , da kapetan Mirko nije ustao i otišao, a za njim i dobri kapetan Ika, a ja ostah sam sa konobarom, koga su dva kapetana toliko čašćavala , da je već bio podobrano „nacvrcan“ kada mi poče, ničim izazavan  svoju priču...
Oćeš  još nešta?-upita me klateći se.
Može još pola litre Graševine i uzmite vi šta hoćete!-ogovorih.
Doneo je piće i seo za moj sto.
Kakvu smo dramu imali pre neki dan....Ma to je za priču!-poče konobar.
Kakvu?- upitah.
Ma dodje nam kapetam Mirko, bio je na nekoj plovidbi na Rajni, Majni... ' bem li ga...Elem, dal  je Dunav ledio pa su ih nagurali u neki zimovnik , a njega, koji je mislio da se vraća kući brzo, zadužili kao najboljeg,  za kapetana pristaništa i uvalili mu organizaciju zimovnika... Ma nije bilo kapetana Mirka celu zimu, preko tri meseca! Žena mu slala pisma, pretila da će da se razvede, da ne može bez muža, ali uzalud.
Burazeru, džaba ona piše kapetanu, kada svi znamo koje je veliki  Mirko Mećava!- reče već pripiti konobar.
E da, dođe on ovde kod nas posle tog odsustva. Prvo je bio na brijanju, pa  gore u stanu, onda  kod nas. Naručio je odmah dupli vinjak, a dva je već popoio na brijanju. Osetio  sam odmah da  nešto nije u redu.
Ja ga upitah –„Kapetane, da li ste dobro?“
Jesam!
Jesam...Nije ni završio...a uđe mu  u kafanu  žena.
A „ja kao ja“ , ne mogu da ne čujem!-počeo je priču konobar.
I trebala sam da te čekam? Dokle? Reci mi dokle? Dokle više da čekam? Prođe mi mladost, godine, sve mi prođe! I šta ti znači da stavljaš onaj ogromni brodski lanac sa katancem na naš bračni krevet?
Šta?  Da te ne prevarim?
E pa prevarila sam te kapetane! Prevarila i ne pokajala! To je ljubav, ja volim i voljena sam! Da veliki kapetane, nema te tri meseca! Volela sam i tebe, ali sada sam ja ta, koja je voljena! Voljena kapetane!“-sricala je žena crvenog , zarjapurenog  lica i iskolačenih očiju...
Znao sam da će se to kad-tad desiti!- odgovori smireno kapetan-Zato sam i stavljao lanac i katanac. Nisam želeo da se to desi u našem bračnom krevetu!
Da li ga voliš?
Volim ga!- odgovori, znajući da voli, ali i da  još uvek voli  njega-kapetana  i da se on nikada neće promeniti, a da ga sada  gubi zauvek ...Ne na tri meseca.
Onda ga pozovi da se  upoznamo  i da porazgovaramo!
Gde da ga pozovem?
Pa ovde, u kafanu! Gde drugde? Zovi ga da razgovaram sa njim!
Neću! Hoćeš da napravih haos! Znam te ja !
Ne! Pozovi ga odmah, na šanku ti je telefon! Pozovi, hoću da pričam sa njim.
Ti si pijan!
Pozovi ga!- rekao je hladnokrvno, rečenicom koja nema „neću“ za odgovor.
Halo,  Sretene- sricala je u slušalicu- Dođi  molim te, hoće Mirko da te upozna! Dođi srećo molim te!
Dolazi za pola sata!-reče bojažljivo žena Mirku sa šanka, spustivši slušalicu.
Idi gore u stan, pozvaću te!-reče Mirko hladno.
Ušla je u stan i prvo što je uradila, popela se na stolicu i gurnula ruku ispod letnjih majica gde je stajao Mirkov pištolj , Walter P38.
 Nije ga bilo tamo!
Pogledala je kroz prozor i videla njenog  novog  izabranika, koji  je  prešao ulicu i ušao u „Livno“.
Nije znala šta da radi! Znala je samo za autoritet i prekost Mirka, shatila  je ekspresno šta mu je uradila, da je pogrešila, da je trebalo sve trebalo da bude drugačije! Prepisala im je svima smrtnu kaznu!
Bio je to ponosan kapetan, poštovan, cenjen, najbolji...
Ubiće ga! Mirko će ga ubiti! Bože, šta učinih?
Sedela je nemoćna  u agoniji u Pop Likinoj, Savamaloj, Beogradu, Srbiji, Jugoslaviji, Balkanu, Evropi, planeti zemlji, kosmosu...Nije mogla ništa da uradi...
Znala ja da će današnji dan izmeniti mnoge živote! Njen, kapetana Mirka i mladog Sretena, koji možda nikada neće dočekati starost...
A pred tročlano sudsko veće za ubistvo, izvešće njenog kapetana, bez pertli i kaiša, a ona će u crnini odagnati pogled od njegovog ugašenog pogleda i obrijane glave...
Nije mogla to da dozvoli! Kajala se za sve  što  je uradila!
Izgubili smo  svi! Svi!
Strčala je niz stepenice zgrade i kao bez duše uletela u kafanu!
Stanite !- prodrala se sva zadihana i znojava.
Kapetan Mirko Mećava je sipajući suparniku i sebi već sedmi špricer , grleći ga levom rukom,
kratko i zadovoljno odgovorio: “ Dobar je ovo čovek, bićeš srećna sa njim!“

Marko Korica
Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže zankiki

  • Drekavac sa Srednjih voda
  • ********
  • Poruke: 3276
  • Pol: Muškarac
  • Dunav oko Novog Sada
    • Marissa
  • Brod tip: Pasaat 735
  • Marina: Plavi Dunavac, Novi Sad
  • Veličina: 8.65
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #38 poslato: 13, 05, 2020, 08:14:27 pre podne »
 114 114 114

Van mreže LSI

  • Drekavac sa Srednjih voda
  • ********
  • Poruke: 7041
  • Pol: Muškarac
    • LSI
  • Brod tip: AQ 575
  • Marina: Nautički klub "Stari Slankamen"
  • Veličina: 5,75 m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #39 poslato: 13, 05, 2020, 08:26:59 pre podne »
Овакве приче, Марко!
Немојте више о вакцинама... Не, не, нисам ја антивакцинаш!
Немојте више о нашем здравству - то много боли.
Ово је тако лепа и топла прича из живота. Права да се њоме започне један леп, сунчани дан.

Van mreže srsa

  • Kapitalac Dunavski
  • *******
  • Poruke: 2073
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
    • Брод СРСА
  • Brod tip: челични кабинаш
  • Marina: марина ЈП Ада Циганлија
  • Veličina: 10х2,9м
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #40 poslato: 13, 05, 2020, 09:16:37 pre podne »
Bravo Marko.  clap clap clap 114

Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #41 poslato: 13, 05, 2020, 20:09:21 posle podne »
Hvala kolege  114 114 114
Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže calypso2

  • Rečni Drekavac
  • ****
  • Poruke: 393
  • Pol: Muškarac
  • www.mojaladja.com
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #42 poslato: 19, 05, 2020, 05:42:08 pre podne »
Nešto smo pisali o purenjacima i krompiru u gaćama...Pa se setih ove priče  114

Tamara

   “Neverovatno kako je lep i topao dan za kraj marta”, pomisli Maša ulazeći u brod. Počeo je radni dan s nagomilavanjem obaveza, u brzini je završavao jedan posao za drugim. Kada bi ga čovek pogledao sa strane, pomislio bi da se ovaj poslovni čovek satire od posla pošto neće stići sve da završi, ali Maša je to danas radio samo da bi skratio vreme do viđanja s njom… ustvari vreme najsporije prolazi kada sediš i čekaš, tako da je stari čekač vešto i iskusno izbegao tu zamku. I pored svega stigao je na brod već u jedanaest sati, odnosno tri sata ranije nego što je trebalo.
Nema veze, rekao je sam sebi, taman da malo sredim i operem  brod, popijem kafu, pa dok se odvežem i doplovim do splava-restorana gde smo dogovorili da se vidimo…taman imam vremena za sve.
Ali umesto svega što je hteo da uradi, nasuo je sebi čašu lozovače i seo za astal na krmi broda. Ustvari lažna nervoza i stres koji je sebi jutros izazvao manijačkom dinamikom na poslu, bili su samozavaravanje, da stari lisac ne prizna koliko se uzbudio oko viđanja s njom, prvom ljubavi...
“Bože!”,  pomisli. “Da li je ovo moguće, posle toliko godina, mislio sam da sam prevazišao takva osećanja. Godine iskustva i osvajanja trebale su da naprave neprobojni oklop optočen patinom uspona i padova, kroz koji slabost, nesigurnost i emocije ne prolaze ni u jednom pravcu. 
Nasuo je još jednu lozovaču, pošto je prvu ispio na dušak, stresavši se više radi reda i otvorio malu flašicu obične vode.
Često bi se sećao kako se s prvim odlaskom u inostranstvo susreo s kupovnom-flaširanom vodom, što je za njega tada bilo nepojmljivo! Kupovati najobičniju vodu u flaši? Još nije ni gazirana!? “Svašta!”, rekao je tada.Tako da je posle višegodišnjeg skitanja po raznim zemljama, po povratku kuci, prvo otišao u bakino dvorište, pustio mlaz vode na česmi da dobro odtoči, pa je nasuo punu litarsku kriglu hladne vode, seo na klupu i u slast je ispio,  a stomak mu se toliko napunio tom vodom, da je bućkao i na najmanji pokret narednih  sat vremena.
“Neverovatno je da  posle svih ocenjenih delikatnih bukea vina koje sam probao u životu,  jedino što ću zaista  pamtiti, jeste slatkoća ove vode sa česme iz bakinog dvorišta”, pomisli Maša .
Vreme je da se krene. Odvezao se sam s marine i pokrenuo brod.
Ko ne plovi ili ne šeta pored reke, ni ne zna koliko je reka lepa u jesen, zimu ili rano proleće. Tada je možda i najlepša, pošto se silnici raziđu, ispare svi mirisi oktana, mešavina dvotaktola, roštilja, krema za sunčanje…i ostaje samo devičanski čista reka sa svojim mirisom i vazduhom koji može da se pije, a koji kada se udahne duboko na nos, zatvorenih očiju, ne ide u pluća, nego direktno u dušu…
Sada je Maša udisao taj vazduh, potpomognut malo s dve lozovače osetio je takav užitak plovidbe i prelepe, mirne reke po kojoj je plivalo samo lišće nošeno maticom, da su mu se vratili sigurnost i smirenost, a iz grudi mu nestade tremor.
Pristao je uz splav-restoran , pomalo praveći se važan veštinom pristajanja pred retkim gostima, koje je ovaj topli proletnji dan izmamio na reku.
Nije bio bahat, ni skorojević, čak su ga nervirali vlasnici snažnih glisera, koji plove samo vikendom, kada temperature pređe trideset stepeni, nemareći za druge I da li nekome smetaju ili ga dovode u opasnost  glisiranjem, ali kako su mu samo prijali pogledi na brod, na koji je bio toliko ponosan! Auto je mogao da ima svako, za to i nije potreban neki poseban unutrašnji sadržaj…ustvari obrnuto, on se često i kupuje za dokazivanje…ali brod…on  ili ona u njegovom slučaju, pokazuje se kao član porodice s kojim se dičiš i provodiš najlepše trenutke.
Konobar mu je pomogao da se priveže, izašao je s broda i seo za najbliži sto.
Nije još stigla!
“Ako nastavim s lozovačom napiću se.”, pomisli i reši da čitavu stvar preseče malim pivom, setivši se jednog sastanka iz mladosti, kada se čekajući lepu pratilju za to veče, toliko napio spontano razbijajući tremu  tadašnjim pelinkovcem, da je dočekao mladu damu ispod stola, a od čitave večeri zapamtio je samo kakve su joj bile cipele – bele, s malim štiklicama i crnim tufnama!
“Neću da gledam ni na sat, to je još jedna zamka čekanja, pijuckam pivo i uživam u reci , pa kada dođe…uostalom pitanje kako se snalazi po Beogradu posle toliko vremena...i valjda je dobro rekla taksisti gde da je doveze.” pomisli.
Iz zamišljenosti ga prenu glas. “Maašooo!”
Okrenuo je glavu i ugledao je!
“Tamara!”osmehnu se pomalo dozirajući ushićenje!
“Isti si!”, ne mogu da verujem. “Haha, samo gde ti je kosa…ma šalim se, nekako se nisi mnogo promenio u licu, ali vidi koliki si…my Good, gde je onaj sitni, mršavi dečak?!”, reče Tamara.
“Tu je negde, samo se sakrio, možda u stomaku.” odgovori Maša kroz smeh. “Nego hoćeš li da poručimo klopu, pa da nosimo na brod, možemo negde da bacimo sidro i jedemo na miru.”
“Važi”, reče Tamara, “ja bih roštilj ako ima i naravno kajmak, ‘o men’ ugojila sam se od kako sam ovde...ma samo jedem! Gde god  da odem samo me hrane i nude, pa kako da odbijem takav ‘hospitality’, a hrana je ukusna, ma zaista  nema  takve nigde na Svetu!”
Maša pozva konobara i naruči mešano meso za dve osobe, predhodno napravivši par izmena, pošto se raspitao  šta je najbolje i najsvežije od mesa.
Plovili su!
“Koliko ima da se nismo videli?”, setno upita Tamara.
“Dvadesetjednu godinu, tri meseca i dva dana…sati, (pogledavši na sat)…sedam sati.”. odgovori Maša.
“Eh ti…”, reče i pogleda ga svojim krupnim zelenim očima tako da se Maša na moment ponovo zaljubi u nju.
“Te oči…one su prvo što sam video na tebi, ustvari prvo što sam video bio je kontejner.”
“What!?”
“Pa vidiš, nekoliko dana pre tebe i tvoje porodice, ispred naše zgrade ostavljen je kontejner s prekookeanskog brada, s vašim stvarima iz Amerike.
Tako nešto niko nije do tada video, pa smo mi deca, a i odrasli obilazili oko tog metalnog sanduka, nevešto čitajuci razne nalepnice i natpise, kao da je reč o svemirskom brodu. Taj kontejner je ulivao takvo nepoverenje, da je bio bockan mnogim penzionerskim štapovima, kuckano je po njemu, a  jedan komšija je otišao s komlet porodicom kod rodbine na selo i rekao da se ne vraća sve dok se to čudo odatle ne makne.
To ti je burazeru CIA, mrmljali su na uvo lokalni potkazivači i doušnici policije, komšijama  koje su do juče cinkarili, značajno i konspiraciji,  kao da ih je ta metalna kutija zbližila.
Posle par dana si došla ti, s mamom i tatom. Imala si kariranu laganu košulju, boje pastelne roze i zelene , bele pantalonice “pumparice” i šminkersku frizuru ala grupa “Duran Duran “ koja je u to vreme bila jako popularna. Tada gledajuci tvoju frizuru, ugledao sam tvoje oči…
Rekao sam ti “ćao” kao je tada bilo moderno,  a ti meni “zdrrravo” s najslađim kotrljajućim “r” na Svetu. Ja sam Tamarrra i prižila si mi ruku. Ma preslaka si bila!”
“Ti se sališ, stvarno se toga sećaš?”, upita iznenađeno Tamara.
“Kako da ne! Pa kada ste izašli iz kola, kao da je neko pojačao boju na televizoru, nekako su naše stvari izgledale bledo naspram vaših…videlo se da ste iz inostranstva, pošto su tada samo najsrećniji imali po jednu-dve stvari “u boji”  kao što su bile sve vaše, i to obično kupljene u Trstu!
Tata ti je izgledao potpuno drugačije od naših očeva… čekaj on je nešto radio pri ambasadi?”
“Yes, ataše za kulturu!”, odgovori Tamara.
“Uvek je bio nekako uredan i obrijan, čak i nedeljom! Neverovatno, sećam se da je uvek bio nasmejan, nekako dobro raspoložen…znaš kod nas je i dan-danas nepristojno biti takav, pošto ozbiljni ljudi moraju da imaju i ozbiljan, pomalo zabrinut izraz lica, čelični pogled, zagledan u ne tako svetlu budućnost. A mislim i da mu je brojno stanje savršenog niza belih zuba, prelazilo ukupan zbir svih zuba njegovih vršnjaka u zgradi.
Sećam se da ti je tata stalno išao na kej da trči i to u nekom belom kratkom šorciću, a sećam se i kada smo ga videli na rolšuama, e pokidali smo se od smeha! Ma valjala se cela ulica od smeha! “
“Balkan primitivs”, progunđa Tamara sebi u bradu.
“A znam i da ti je tata u Beograd poslat po kazni. Zaista, biti američki diplomata za vreme “hladnog rata” a ćerka ti ima tipično rusko ime Tamara, suprugin tata Srbin, a majka Ruskinja, oslobodioci Beograda i naravno komunisti…Sigurno je morao mnogo više da radi i da bude veći američki patriota nego što je to bilo potrebno drugima, lošijim od njega…”, reče Maša da malo ublaži onu šalu o rolšuama.
Ugasili su motore, usidrili se, a Maša je servirao hranu i otvorio flašu najboljeg vina koje je imao na brodu! Potezima profesionalnog šankera, izvukao je krpom nestvarni sjaj iz dve čaše za vino, pa su izgledale kao dve opne od sapunice, koje lebde između ovo dvoje ljudi…dok ih Amorova strela ne probuši.
“Opet sam se prejela…koliko ću samo morati  da vežbam dok ovo skinem po povratku u New York. Serbian food terror! A i ja ne znam kada je dosta i da kazem ne!” reče dvosmisleno Tamara i nasmeši se.
Nije mu se dopala ova dvosmislena opaska!
Oduvek je voleo i cenio više nego drugi, na neki poseban način, a ona se trudila da to, tako retko lepo mišljenje o njoj, ne pokvari, pa se s njim pravila mnogo čednija i bolja nego što je zaista bila.
“Najbolji sport za skidanje težine ti je pecanje…sećaš se?”, upita je Maša.
Tamari zasijaše oči. “Da! pa koliko smo samo pešačili ili vozili bicikle do onog “našeg mesta” da bi zabacili štapove! Kako je bilo divnooo! Da li je onaj nasukani šlep još uvek tamo?”
“Verovala ili ne, jeste!”,  reče Maša, a u stomaku mu se stvori osećaj kao da ga je neko udario pesnicom u pleksus i zaokrenuo je….
“Hoću da idemo tamo, hoću da pecam, molim te, vodi me tamo, plizzzzz!”, reče umiljato i priđe mu poljubivši ga u obraz.
“Važi idemo, imam štapove u brodu, a za mamce ćemo baciti sačmu za kedere sa šlepa…jedino nisi baš adekvatno obučena za pentranje po zarđalom šlepu…”
Prilazili su tom starom šlepu njihove mladosti, koga je Maša, prebledeo u licu, gledao kao utvaru.
Godinama je zaobilazio to mesto kao “kugu”!
Primeti to na njemu i Tamara, pa ga upita dali je ok : “Nešto si mi – little pail  – u licu.”
“Dobro sam, valjda sam se i ja prejeo! Nego, hoćemo još jedno vino?”, povrati se Maša.
Pristali su, vezali se , a Maša je sklopio štapove i postavio ih na ogradu šlepa. Izneo je i dve stolice na rasklapanje, a od parčeta lima napravio je improvizovani astal, na koga je stavio novu flašu vina i papirne ubruse. “Lepotice, sedi i uživaj.”, ponudi je Maša, primaknuvši prethodno stolicu dami, kao da su u najotmenijem restoranu!
“Well …real gentleman-womanizer… dosta si ti toga naučio za ove godine!”, koketno mu reče Tamara.
Nije joj ništa odgovorio, samo se zagonetno nasmejao…
Tamara je sela i podigla noge na ogradu, a iz grudi joj se ote duboki uzdah “uhhhh that’s life” , a Maša je otišao  na drugu stranu šlepa, ka obali,  da nahvata kedere.
“Izgleda da su kockice složene tako, da se baš u Tamarinom društvu, posle toliko godina sretnem s demonima moje prošlosti…neko gore izgleda ima sjajan osećaj za sarkazam i ironiju!”, pomisli Maša prilazeći otvorenoj kabini šlepa bez stakla na prozorima, dok ga je prolazila jeza niz kičmu.
Kabina je bila gotovo ista, kao pre dvadeset i jednu godinu, verovatno je neko ovde spavao…čak je bila koliko-toliko sređena. Pogledao je kroz prozor na obalu i setio se kako je tu dovodio Tamaru, otkrivajući joj potpuno novi “tomsojerovski” svet, koji ona nije do tada videla i doživela među zgradama New Yorka…
Seli bi na bicikle i posle nepunog sata vožnje nasipom uz reku, našli bi se se u pravoj divljini. Verali bi se i hodali po palom drveću, kačili se za lijane i  urlikali kao Tarzan i Džejn.
Naučio ju je kako se hvata riba u kanalu kada se povuče voda. Našli bi neko parče isečenog bureta ili košaru bez dna, koja je ostala na obali od lanjskog ribolova, pa bi skinuvši patike zagazili u žitko rečno blato.
Prvo dobro zamutivši vodu, spuštali bi brzo košaru i rukama iz nje vadili zarobljenu ribu. Kakvo ushićenje i smeh! Vratili bi se kući blatnjavi , tri-četri sata kasnije nego što im je bilo dozvoljeno za izlazak. Ne bi se videli par dana pošto bi Tamara bila u kazni, a to je iščekivanje još više podgrevalo Mašinu ljubav prema njoj, iako je već bio zaljubljen “do ušiju”.
Za jelo su imali  ringlove, žute divlje šljive s drveta, a išli su i da  kradu kukuruze “purenjake”, a posebnu draž tom poduhvatu davala je priča da je čuvar njiva naoružan puškom i da je na neke dečake i pucao.
Po “purenjake “ su išli samo najhrabriji dečaci, a Tamara bi ga čekala na nasipu, dok se ne bi sav važan pojavio s majicom rastegnutom od plena. Potom bi kukuruze nabijali na štap i pekli na vatri koju su predhodno zapalili.
Toliko su voleli da provode vreme na reci, da je mesto na obali gde su sedeli, počelo da liči na mali kamp. Napravili su kolibu od granja i lišća, klupu i astal, a ložiste gde su palili vatru ogradili su kamenjem. Uz obalu se nalazio taj napušteni stari šlep, s koga se moglo uzeti mnoštvo korisnih sitnica.
Sa šlepa su i pecali, a postojala je i već spomenuta kabina da se sklone od kiše, ili da malo odmore. Mnogo puta mu se pružila šansa da proba s Tamarom “ono” o čemu su dečaci naveliko pričali u školi. Nikada to nije pokušao…voleo je i plašio se da nešto ne pokvari. Smatrao je da je ovo prava ljubav, čista, predivna, da ima vremena…Mada je i Tamara očekovala od njega da nešto preduzme, ma samo što mu nije nacrtala šta hoće, pošto su i devojčice o tome pričale, a Tamara nije imala šta da kaže. Želela je da i Maša navaljuje kao ostali dečaci, da ona bude ta koja će da postavlja granice dokle sme da ide…da ga uhvati za ruku i zabije mu nokte u nju, kada krene rukom dole, pa da popusti posle malo ubeđivanja!
To je htela! A posebno joj je smetalo što je videla i osetila pod rukom koliko je uzbuđen dok se ljube, a to je krio od nje kao da ga je sramota.
Povremeno su bežali iz škole, da bi odlazili na njihovo specijalno mesto!
Ko nikada nije pobegao s posla ili iz škole da bi otišao na reku, nikada neće znati kako se ceni svaki tako proveden minut i kako se u njemu iz sve snage uživa. Ma to je uživanje “vikenda” pomnoženo s deset!!
Počeli su i ostali iz kraja da dolaze kod njih, što Maši uopšte nije smetalo, sve do jednog dana kada su došla tri momka, starija od Maše i Tamare tri godine, što je u tom uzrastu bila velika razlika.
Miki, Darko i njihov predvodnik Caca! Došli su s dva bicikla, a Caca je imao motor – tada nedostižni Tomos automatic!
Pravi mali mangaši, koji su tukli druge iz zadovoljstva, a specijalitet im je bio ne toliko da povrede žrtvu, koliko da je ponize pred drugima. Mašu su jednom držali na zemlji i Darko mu je prdnuo na glavu. Cela škola mu se smejala. Kako se gadio tog ulagivačkog smeha mase silnicima! Ustao je s zemlje, uzeo kamen i Darka udario po oku, arkadi koja puče i iz nje poce da lipti krv. Mislio je da ga je ubio, ali nije! Pobegao je kući, a sutra ispred škole su ga prebili  tako, da su mu formirali oblik i ožiljak na nosu za ceo život. Prvi su počeli da puše, obijali su komšijama šupe, školski kabinet tehničkog obrazovanja – uzeli gramofon i alat, i ulazili kroz krov u obdanište, samo da bi ga polupali.
Sada su došli kod Maše i Tamare.
“Doneli smo pivo i da pečemo kobasice  jebeš purenjake, nabi to negde drugde,a ne na štap!”
Na Mašino iznenadjenje, Tamara se nasmeja prostakluku i uze ponuđeno pivo od Cace!?
Hteo je da zaštiti Tamarin delikatni duh od ovih prostaka, ali plašio se da ga ne ponize pred njom.U tome su bili stručnjaci! Imali su toliko devojaka, znao je da su sve naveliko radili, a posebno što su već pušili, što je bio neoboriv dokaz da su “skinuli mrak”. Dan je prolazio kao u agoniji! Ali izgleda samo njemu!? Tamara, kao da se dobro provodila, ali to nije bila “njegova” Tamara, ova je imala grč na licu razvučen u osmeh. Smejala se glupostima , a najviše ga je povređivalo što je pogled zelenih očiju,  koji je bio rezervisan isključivo za njega, jer on ga je i otkrio, sada upućivala Caci!
Rešio je da je kazni i nije se s njom čuo, ni video, deset dana.
Deset dana teške bolesti, patnje, nespavanja i pitanja, po pet puta dnevno – da li ga je neko tražio, pošto se tada ili zvalo na fiksni telefon koji se obavezno nalazio u predsoblju, ili dolazilo na vrata stana…
Nije više mogao da izdrži…ako ona hoće takvu ljubav – dobiće je! Može on da bude sto puta gori od onih džibera! Nazvao je telefonom! Javila joj se mama pa je spustio slušalicu. Nazvao je ponovo!
“Izvinite nešto se prekinula veza, da li je Tamara kod kuće?”
“Eee Mašo, nije,  mislim da je otišla tamo na onaj šlep, na ono “vaše mesto”, e deco kako ste mi slatki, pa ne javljaš joj se deset dana, nemoj da mi ćerki slomiš srce ti mangupe jedan!”, reče mu Tamarina mama kroz smeh.
“Ipak me voli!”, pomisli Maša.
“Pa naravno da me voli, volim i ja nju, uspeo sam! Sigurno je odlazila na šlep svih deset dana i patila za mnom, čekajući da se pojavim. Nije smela onako da se ponaša s onim džiberima. Mada mu u momentu, uprkos likovanju nad uspehom, bi žao što je njegova prva i iskrena ljubav patila zbog njega!
To mora da prestane odmah, biće kao što je bilo do sada…ma biće bolje, vodiće ljubav s njom i nikome o tome neće pričati ništa, neće se hvaliti kao onaj čopor oznojenih petlića punih tetsosterona i sperme u svlačionici fiskulturne sale, kada se hvališu uspesima i pubičnim dlakama! Gadili su mu se! On ima pravu ljubav!
A u budućnosti ko zna! Rećiću joj da je volim, da ću je voleti čitavog života, da ću je oženiti jednog dana i da ćemo voditi decu na “naše mesto”!
Vozio je bicikl kao bez duše nasipom i ponavljao u sebi : “Tamara, volim te, volim te, volim te!”
Sitgao je do šlepa, popeo se na njega i najednom čuo Tamarino jecanje iz kabine!
“Mora da plače moja ljubav, ali tome je došao kraj – tu sam sada i zauvek!”
Prišao je kabini i imao je šta da vidi!
Tamarine skinute gaćice koje su joj visile oko članka gde počinju bele soknice, zalepljene bičeve kose od znoja na njenom čelu i Cacu koji je probadao kao kopljem kroz ružičastu bedeviju!
 “Ne to se ne dešava!”, rekao je sebi! Otrčao je na obalu i nastavio da trči niz reku kroz blato!
Trčao je i trčao, ko zna koliko dugo, dok ga nije savladao umor i dok nije pao u blato.
Plakao je! Urlao da to nije istina, da to nije ona!
Onda je pao mrak! Ovako blatnjav nije ni mogao ni hteo kući!
Otišao je do šlepa da proveri još jednom da li je to ona, ali tamo u kabini više nije bilo nikoga! Seo je na krevet kao blatnjavi zavežljaj svih ljubavnih propasti sveta i tuge.
Ni sam ne zna kada je i kako zaspao i koliko je dugo spavao.
Kada se probudio, izašao je iz kabine. Tamara više nije bila tu! Nisu tu bili ni ostaci predhodnog dana, ni flaša vina, ni štapovi…samo njegov brod koji je toliko voleo. Upalio je motore i isplovio, a iz jutarnje magle pored njega prođoše dva bela labuda s labudićima koji su ih pratili.
Podesio je na ručnom časovniku datum i vreme koje je stalo.
Pa, srećan mi rođendan!


Marko Korica
Navigare necesse est, vivere non est necesse

Van mreže LSI

  • Drekavac sa Srednjih voda
  • ********
  • Poruke: 7041
  • Pol: Muškarac
    • LSI
  • Brod tip: AQ 575
  • Marina: Nautički klub "Stari Slankamen"
  • Veličina: 5,75 m
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #43 poslato: 19, 05, 2020, 08:23:14 pre podne »
"Ko nikada nije pobegao s posla ili iz škole da bi otišao na reku, nikada neće znati kako se ceni svaki tako proveden minut i kako se u njemu iz sve snage uživa. Ma to je uživanje “vikenda” pomnoženo s deset!!"

У овој причи има неколико момената због којих бих је прочитао поново. Ипак, изабрао сам овај, не зато што сам бежао са часова из школе. Не, ја сам пре био штребер него мангуп, тако да сам први и једини пут за време школовања побегао са часа социологије у гимназији. И то, не зато што сам хтео да будем мангуп као други, већ зато што је био на мене ред да одговарам а нисам хтео да "пукне брука" - нисам имао појма...

Не, разлог је био други, један фебруарски дан 1973. године кад сам већ био студент прве године.
Те јесени, на почетку године, упознао сам једну од оних "Тамара" које упознате једном, заволите је једном и онда је волите целог живота.
Случајно смо били у истој групи на вежбама - удеси то тако Бог понекад. Чак се и не трудите много, а све вам се коцкице саме сложе. Вежбе као вежбе. Аналитичка хемија. Кога то занима? Ко да слуша асистента кад је ту она, кад вас гледа испод ока и несташно вас штипка за руку...?

У једним тренутку, асистент изговори моје, па онда њено име и, уз осмех, замоли нас да напустимо вежбе.

- Идите ви мало да прошетате. Није данас ова вежба за вас! - да, тако нам је рекао.

Покупимо ми наше ствари и, испраћени кикотањем читаве групе, изјуримо из лабораторије.
Држећи се за руке, и не знам кад пре, стигосмо до Рибарског острва...

Да, не рекох, опет је Бог учинио да тај дан буде први сунчани дан тог хладног и магловитог фебруара. На сунцу је било предивно. А на Дунаву, који је те године био прекривен дебелим ледом, пуцале су санте.
Да ли сте некад гледали санте које Дунав гура пред собом? Да ли сте видели санте изломљене, набацане, рекло би се, без икаквог реда, дуж обале како стружу једна о другу?

Ко је то видео и чуо, по једином сунчаном дану после низа мразних дана, а при том је био заљубљен, али онако - стварно... То се не заборавља. Питање је само колико често се сети тога?

Хвала, Марко, што сте ми помогли да се овог, не нарочито лепог мајског дана, сетим једног давног, сунчаног фебруара на који чувам успомену свих ових година.

Sent from my Redmi Note 7 using Tapatalk

« Poslednja izmena: 19, 05, 2020, 11:33:31 pre podne LSI »

Van mreže zankiki

  • Drekavac sa Srednjih voda
  • ********
  • Poruke: 3276
  • Pol: Muškarac
  • Dunav oko Novog Sada
    • Marissa
  • Brod tip: Pasaat 735
  • Marina: Plavi Dunavac, Novi Sad
  • Veličina: 8.65
Odg: Brod od papira (priče iz knjige)
« Odgovor #44 poslato: 19, 05, 2020, 11:00:26 pre podne »

Ko ne plovi ili ne šeta pored reke, ni ne zna koliko je reka lepa u jesen, zimu ili rano proleće. Tada je možda i najlepša, pošto se silnici raziđu, ispare svi mirisi oktana, mešavina dvotaktola, roštilja, krema za sunčanje…i ostaje samo devičanski čista reka sa svojim mirisom i vazduhom koji može da se pije, a koji kada se udahne duboko na nos, zatvorenih očiju, ne ide u pluća, nego direktno u dušu…


 114 114 114