@petar_kozic / Niko od nas ne zna holandski ali svi odlično govorimo i pišemo engleski. Ja sam tokom nekoliko meseci stalnog prevoda sa holandskog na engleski u google translate (pošto je tako jednostavnije) naučio neke osnovne fraze. Ali je to daleko od poznavanja jezika. Mlađi prodavci su znali i hteli da pričaju engleski, što je bilo dobro a stariji su insistirali na holandskom zbog čega sam stalno prevodio. Nekima nisam ni rekao odakle pišem da ne bi odmah prekinuli konverzaciju. Otežavajuća okolnost je što je većina brodića koji su mi se dopali bilo iz Frizije, sa severa Holandije, oblasti u kojoj se govori Frizijski, poseban jezik koji najviše liči na nemački. Tu ni google nije pomogao.
DEO 3.
...Već prvog dana nakon povratka iz Holandije u Beograd aplicirao sam online za dobijanje ICP - međunarodne plovidbene dozvole. Naglasio sam im da mi treba hitno i da je pošalju na adresu bivšeg vlasnika (na šta je on pristao). Od njih je stigao potvrdan odgovor i informacija da su podneti dokumenti (sve sami skenirani papiri telefonom) u redu. Plan je bio da bivši vlasnik nakon utovara jednostavno da ugovor, ICP i ostala dokumenta kamiondžiji kako bi ovaj bezbrižno nastavio put ka Srbiji. Istog dana pokušao sam da dogovorim utovar sa transportnom kompanijom što je moguće pre. Rekoše mi da je to u redu i da će imati jedan slobodan kamion za narednu nedelju ali da ne znaju tačan datum i vreme. To će znati tek iduće nedelje. Rekao sam im da planiram da iz Srbije pošaljem važe tj postolja na kojima će brod stajati u kamionu. Na to sam dobio odgovor da je to nemoguće jer je kamion već uveliko na putu za Holandiju. To je već bio problem. Nakon toga sam pitao bivšeg vlasnika, koliko ranije treba kranista da zna vreme utovara. On ga je okrenuo i pitao i saznao da se kranista zakazuje najmanje pet dana unapred i da je nemoguće zakazati ga dan za danom.
Ništa mi se to nije svidelo. Shvatio sam da će tri glavna aktera - transportera, kranistu i bivšeg vlasnika (pomoć na utovaru) biti teško uklopiti. S druge strane nisam imao na šta da stavim brod na ravan pod šlepera. Zamolio sam bivšeg vlasnika da pogleda da li ima polovnih postolja po marinama, otpadima itd. I tu se pokazao kao ljudina. Obećao je da će pogledati i ako ne nađe, da će sam napraviti postolje. U to vreme, to je bila tako deficitarna stvar. Ja sam kontaktirao na desetine marina mejlovima i od većine sam dobio isti odgovor - nema šanse da to nađeš sad jer nam trebaju - plovila su na njima i spremaju se za sezonu. Na oglasima su se prodavali neki ali su cene bile paprene.
Tekla je prva radna nedelja od kako smo došli iz Holandije. Transporter je zvao da pita da li može utovar za četvrtak. Nadao sam se da možemo već tada da ga utovarimo. Međutim, stigla je poruka da je kranista zauzet cele nedelje i da nema šanse da nađe vremena za utovar. Otkazao sam transporteru i tako je propala prva šansa za utovar. Ipak stigla je dobra vest da je ICP izdat i da u njemu piše čak i moje ime. Pomislio sam "...imam međunarodnu dozvolu na moje ime...možda onda i ne treba da registrujem brod ovde već da plovim pod holandskom zastavom po Srbiji dok ne istekne.
Nešto je u meni splaslo nakon te prve nedelje, a stvari sam dalje posmatrao sa manje emocija i više razuma (što je bilo uvek potrebnije). Naravno da sam smarao sve redom oko sebe - ženu, decu, roditelje, prijatelje. Sva rabota se skupila oko tog uvoza. U petak me je ponovo zvao transporter da pita za iduću nedelju. Veli imamo opet kamion za sredu ili četvrtak i ponovo ne znam tačno kad. Pomislih "idemo opet..." Zovem bivšeg vlasnika da pita kranistu...kaže možda bi mogao u sledeći četvrtak. U redu. Ovde će morati malo da se rizikuje, pomislio sam. I tako nekako ostade taj četvrtak iduće nedelje za utovar. Prošao je vikend.
U ponedeljak mi je pisao bivši vlasnik, sada već moj prijatelj, saborac i sapatnik. Rekao je da mu je nedelja puna obaveza i da on ne može nikako da otkaže sastanke koji su mu zakazani baš u četvrtak. Takođe, niko na poslu ne može tada da ga odmeni. Nakon svega što je uradio da cela operacija uspe, naravno da ga zbog toga nisam osuđivao. Rekao sam, u redu i ponovo otkazao transporteru. Ponovo je propala nedelja.
I kako to već biva, što je više vremena prolazilo, ljudi su me sve više zapitkivali, "kad će...jel stigao...šta se dešava s tim brodom"... Malo po malo to u čoveku opet stvara pritisak zbog koga emocije nadvladaju razum. Transporter je zvao u petak i rekao da kamion može biti tamo u četvrtak. Proverio sam sa kranistom i bivšim vlasnikom. Obojica su potvrdili četvrtak.. mašala. Tog petka, svi su potvrdili da će utovar da se desi u idući četvrtak u 10h po lokalnom vremenu. Trudio sam se da ne mislim previše na to da se opet ne bi desilo nešto nepredviđeno. Dani su prolazili sporo a ja sam se trudio da sve uklopimo. Stigao je četvrtak. Usledio je poziv od logističara tranportne kompanije ujutru oko 8h. Pitao me je "Da li sedite?" ..ja sam se samo osmehnuo, i rekao "što?" ...na šta je on rekao da se kamion koji je išao po brodić pokvario u Belgiji i da će kasniti na utovar. "KOliko?"..."Popravljaju ga...kasniće oko četiri sata". Katastrofa. Odmah mi je palo na pamet da to znači da moram da otkažem kranisti koji je ionako zauzet. Zvao sam bivšeg vlasnika..a on kranistu. Rekao mi je da će doći na utovar tek kad završi sve ostale poslove. Dakle, još uvek je bilo šanse da se utovari brodić. Kamion je stigao oko 14h, bivši vlasnik je bio na mestu utovara..rekao mi je da je kamiondžija odmah uzeo metar, izmerio širinu i video da je brodić 2.60m. Bio je besan i na pragu da otkaže utovar. Ipak nekako smo ga ubedili da brodić može da se nakrivi na kant i stane u šlepersku prikolicu. Predveče je stigao i kranista.
Usledila je serija bezuspešnih pokušaja. Brod je bio u vazduhu, kran je radio kako treba ali ...falc po kome se zavlači gornja cirada kamiona smetao je po 5 cm tamo i amo da brodić uđe odozgo u prikolicu koja je široka 2.49cm. Ništa bolje nije bilo ni sa pokušajima otpozadi. Smetali su arnjevi i konstrukcija prikolice koja nije dozvoljavala brodiću da uđe. Osećao sam se kao povređeni fudbaler na klupi za rezervne igrače - bespomoćno. Kamiondžija je toga dana već izgubio prvi utovar pa je bio dodatno frustriran. A bili smo bogami i mi svi. Zvao me logističar i rekao da nema ništa od utovara i da za to neko treba da plati. O parama tada nisam razmišljao. Nakon te logističke katastrofe i propalog utovara nastao je vakuum.
Detalj sa neuspelog utovara.