Zoki, primi moje saučešće.
Pre 3 godine, izgubili smo Badija, otrovale ga komšije na vikendici .. trujući miševe oko vikendice bez ograda, otrovom za pacove.
Umro mi je u naručju posle 4-5 dana užasnih muka, u lokvi krvi.
Što kaže Arsa .. neshvatljivo je kako to boli.
2-3 meseca nismo mogli ni da spomenemo Badija, a da se ne zasuzi u očima, a stegne u grlu.
Igrom slučaja, već posle 2 dana praktično smo dobili Boni, ženkicu iste rase.
Ona je sve samo ne Badi, ona je Boni, pas koji je 100% drugačiji i opet nam je bilo teško prvih nekoliko meseci, pa i skoro pola godine.
I danas i ovog momenta je teško, ali BONI čini sve da nas razveseli svojim prisustvom, pažnjom i srećasrećaradost ponašanjem.
Nismo zažalili ni momenat što smo je uzeli, a kako će nam biti kad se budemo opraštali od nje..
Znam .. teško.. možda i teže nego sa Badijem .. ali znam da mi njih i nadživimo i prežalimo.
Oni nas .. uglavnom nikad ne prežale.