Subota je počela uz dosta sunca, da bi negde posle deset počeli da se sakupljaju oblaci (kao da mi je laknulo - moji zglobovi nisu prethodne večeri davali lažnu uzbunu) obećavajući kišu.
Na putu ka marini u Slankamenu, prve kišne kapi raspršile su se na vetrobranu, a onda je kiša malo sprala auto. Što sam bio bliže marini, kiša je bivala slabija i nebo vedrije. Kada sam stigao do Dunava, marina je bil aokupana suncem.
A na obali dočekao me je već poznati prizor - Dunav u porastu, izašao iz korita i razlio se po dvorištu i parkingu marine.
Do našeg restorana i do pontona sa obale moglo se prići samo preko postavljenih dasaka.
Pogledao sam gde je moj čamac i zaključio da se Dunav izgleda zaista uželeo da već jednom pokvasi bokove moje ladje ali kao da ni on ne žuri (kad ne žurim ja - što bi on?). Primakao mu se na oko četiri-pet metara i pitanje je da li će nastaviti ili će sačekati da vidi neće li i čamac učiniti mali trud sa svoje strane.
Ili mu se više dopala jedrilica koja mu se našla na putu ka mom čamcu? Još desetak, petnaest santimetara i jedrilica bi mogla da krene i bez vlasnika.
Kada se čovek odvaži i preko postavljenih dasaka predje do restorana, po običaju ga dočekaju nasmejana lica poznanika i kao što se da videti sa fotografije izgleda kao da se baš niko nije uzbudjivao što Dunav raste.
Sve u svemu, juče, po suncu koje je izgrejalo, proveo sam na plutajućoj terasi restorana nekoliko lepih sati, uživajući u prizoru i dobrom društvu, a sve je još dopunila ukusna pržena deverika uz čašu belog vina.
Nadam se da ste i vi iskoristili ovaj vikend i da ste uživali makar koliko i ja.