Ivan-dan je u mom sećanju vezan za uspomenu iz detinjstva, kada sam sa mojim drugom iz komšiluka i njegovim tatom bazao po ritu, na periferiji Novog Sada, gde je nekada bio aerodrom i kada smo brali ivanjsko cveće.
Ovaj današnji pamtiću po odlasku do marine u Slankamenu sa suprugom i našim unukom, Dušanom.
Dule se, kao što ćete videti sa fotografija, lepo osećao na našoj ladji koja se lagano ljuljuškala privezana uz dok.
Dok sam ja proveravao i uverio se da je čamac suv kao barut, što znači da smo i definitivno rešili problem curenja, Dule je na svoju i našu radost besomučno okretao volan levo-desno i ni malo mu nije smetalo što se čamac nije pomerao.
A vožnja - pa, biće i to.
Nisam želeo da krećem na vodu bez sigurnosnih prsluka, pre svega za mog unuka. Prsluci su nešto što ćemo kupiti sledeće nedelje, a onda će i Dule moći da vozi dedinu ladju i izvan marine.
Evo par slika od pre dva sata: